Ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva, tog pojma nema u mom rječniku. Uvijek velim: “Da mogu prijateljevati sa ženom, trebao bih biti peder, i još k tome slijep!” (Neka se homoseksualci ne uvrijede zbog tako sročene rečenice, posrijedi je razgovorni jezik, a u standardnom ionako ne postoji stilski neobilježen naziv za one koji naginju vlastitu spolu, uvijek je nažalost posrijedi neki pejorativni izraz.)
Jednostavno, gdje god postoji seksualna privlačnost, gdje god postoji napetost uzrokovana činjenicom da smo osim racionalnih i nagonska bića – nema prijateljstva.
Jer prijateljstvo je po (mojoj) definiciji odnos dvije po svemu ravnopravne osobe, odnos dvije osobe koje se nalaze na istoj razini. Bratski odnos. A ako jedna želi drugu, ako za njom žudi – automatski u tom odnosu postaje podređena. Zato što je, logično, spremna mnogo toga učiniti da je dobije. Eh sad, dokle će u tome ići, ovisi o njezinu svjetonazoru, moralnim načelima, upornosti… I možda ponajviše – o pruženim prilikama.
Što se mene tiče, “prijatelj” sam s udanim ženama, one kao da su mrtve, barem dok se ne rastave. Zato navodnici. Ne diram ni zauzete cure pa se i taj odnos može nazvati nekakvim “prijateljstvom”.
Bivše mi nisu prijateljice – nisu mi apsolutno ništa. Živciraju me zato pitanja poslije prekida: “Hoćemo li ostati prijatelji?” A kad smo to, zaboga, bili? Mi smo se, dušo, ševili, a s prijateljima se ne ševim, s njima pijem, idem na koncerte, gledam utakmice…
Kad se sve zbroji i oduzme, prijateljice su mi samo one koje mi se ama baš nimalo ne sviđaju. Ili one koje su prestare odnosno premlade da ih odvedem u krevet. Ostale? Brrr, nema teorije!