Godišnjica

Prije točno četiri godine vratio sam se kući. Otprilike dva-tri tjedna prije planiranog, jer mi ništa nije zaraslo kako Bog zapovijeda pa me žena morala previjati. Ni o čemu pojma nismo imali. Ni da ne smijemo razgovarati dok se bavi mojim ranama – maske tada nisu bile aktualne! – ni kako se zaštititi od infekcija. Da sam u bolnici ostao malo dulje, izbjegao bih tonu komplikacija. Ali nije mi žao. Šef Kirurgije glave i vrata, sveučilišni profesor Aleksandar Milenović i njegovi štićenici Tomislav Tomičević i Boris Stubljar otad su mi stalno društvo, a Klinika za tumore drugi dom. Kad bih rekao da su mi dragi, malo bi to bilo. Riječi su danas otrcane i obeznačene, pogotovo one velike. No ako napišem da im dugujem život i da taj dug nikad neću otplatiti, ma što učinio, onda će valjda biti jasno što prema njima osjećam.

Ljubav

Jednu od najljepših manifestacija ljubavi doživio sam 2018. u Klinici za tumore, prije gotovo pet godina. Cimer je stigao s oralnim karcinomom u trećem stadiju, baš kao i ja. Meni su odrezali pola jezika, njemu su cijelu vilicu izvadili. I zamijenili je titanijskom. Glava mu je bila otečena i golema, izgledao je kao bundeva. Trajalo je to danima. Kao i svi na Kirurgiji glave i vrata, hranio se i disao na cijevi. I trpio užasnu bol, usta i lice načičkani su živcima. Tramali su tu jedina pomoć, ali nisu dovoljna pomoć. Postoji granica do koje čak i svemoćni opijati idu.

Trebale su mu stići supruga i kćerka pa je na papirić sestri napisao da ga obrije. Želio se skockati za njih, koliko-toliko normalno izgledati, dati im do znanja da je sve u redu, da je opet onaj stari. Meni je to savršeno razumljivo, nagledao sam se užasa i straha u očima onih koji bi mi dolazili. Ništa na tom odjelu nije bilo normalno, izgledali smo kao likovi iz Jame. Opsežna disekcija vrata obavezna je, povade se svi limfni čvorovi na toj strani. Raskopaju vas tako da izgledate kao Borg, puni kanila i cjevčica.

Veli njemu sestra: “Boljet će vas to. Bit ću nježna, ali ipak moram malo pritisnuti.” Samo je odmahnuo rukom. Britva je posrijedi, nije to bogznakakav pritisak – ako doista pritisne, porezat će ga. Mene je dvaput obrijala, bila je brza i vješta, ali mene je boljelo unutra, zaštićeno kostima i zubima. Kod njega je bilo “otvoreno”, osjetljivo na dodir.

I doista je boljelo. Čitavo je vrijeme stenjao, suze su mu se slijevale niz lice. Onako nekontrolirano jer zapravo nije plakao. Čvrsto se uhvatio za krevet, mumljao od muke, a ona je svako malo pitala treba li stati. Nije dao. Nudio sam mu svoje tablete, toliko je ružno izgledalo. A proklet sam kad je riječ o mojim tabletama, stalno sam žicao sestre da mi daju još kako bih imao tramala “za svaki slučaj”.

Na posljetku ga je uspjela obrijati. Dugo je trajalo, trostruko dulje nego kod mene. Mrcvario se 45 minuta, najmanje. No sjao je od sreće kad su došle njegove “cure”, bio je lijep i ulickan. I one su rekle da dobro izgleda. Dakako da ni on ni ja nismo zucnuli o svemu što se događalo prije.

Kćerki sam na odlasku kazao da joj je tata faca. Nasmiješila se i kimnula glavom.

32.

Zabavno mi je na fizikalnoj terapiji. Gledam se u ogledalo, pravim grimase, šaljem puse, zvučne i bezvučne, zviždim za fizioterapeutkinjama. To jest, zasad samo pušem. Uspijem katkad proizvesti neko pištanje, ali to je više iznimka nego pravilo. Šteta, čudesa sam nekad mogao odzviždati. Praktički sve što sam svirao, od klasike do rokenrola. Neobičan paralelizam vlada između te dvije djelatnosti – ono što ste uvježbali izvoditi prstima na nekom instrumentu uvijek možete ponoviti proizvodeći zvuk odgovarajućim namještanjem usana i jezika. Barem dok vam ne ozlijede facijalni živac. Ili jezik. Ili oboje.

Kad se umorim od vježbi za lice, prijeđemo na one za rame i ruku. Tu me dobro razmrdaju. Nisam mazohist, ali osjećam čudno zadovoljstvo kad me razvale tako da sve boli. Ne izgleda teško, pokreti nisu osobito zahtjevni, no iz dvorane izađem mokar. A sve polako, sa zadržavanjem u određenoj točki. Kod njih četiri sekunde, kod kuće brojim do deset. I tako pola sata. Ništa posebno, rekli biste. I nije, no stvar nije u duljini seanse. Nego u tome da sve izvedete pravilno. Pazeći na disanje i držanje. Čak mi je draže uzeti za to dva puta po petnaest minuta nego jednom po trideset. Odmorniji sam. Usredotočeniji. Više se kontroliram. Više se i iscrpim.

U planu su mi četiri takva intervala dnevno. Kesim se i češće, malo pomažući si rukom, malo bez ikakve pomoći. Kutovi usta najveći su problem. Jezik nije, beljim se bez pardona. Nasmijava me to, ali ako moram – moram. Teško žabu u vodu natjerati. Već ću nekako i zviždanje svladati, ono mi baš fali. Kao da kamion vozim, božemiprosti…

30.

Euforija je dobra, ali treba biti racionalan, čeka me još devet kontrolnih točaka. Gleda se pet godina, to je minimum da proglase kako je bolest u remisiji. Kod karcinomâ usta loša je stvar što se vole vratiti, čine to u iznimno visokom postotku. To je zbog sline, tako su mi objasnili, koja širi zloćudne stanice i uklanja prirodne barijere. Zato i šalju pacijente na zračenje – spale im žlijezde slinovnice da smanje rizik. A ja sam radioterapiju, sjećate se, odbio. Bolje zlo koje se može dogoditi od zla koje će se sigurno dogoditi. A zračenje tako osjetljivog područja neupitno jest zlo. Pod linearni ću akcelerator leći tek kad mi ništa drugo ne preostane. Dotad, uzdat ću se u se i u svoje kljuse. Pazit ću što jedem, neću piti ni pušiti. I smatrat ću se zdravim, ponajprije. Ionako je sve u glavi. A moja je oduvijek posebna.

Svima vama hvala što me bodrite i podržavate. Puno čovjeku znači kada nije sam. I kad s nekim može podijeliti misli. Ovako zapisane, sustavnije su i trajnije. Zato ih i bilježim. Tko zna, možda knjigu jednom objavim. Ne bi to loše bilo, knjige sam od malih nogu volio.

29.

Dobio sam nalaz CT-a, otvorio ga, pročitao – pa odlučio otići na odjel provjeriti. Dva metka u srce, jedan u glavu, tako se to u špijunskim trilerima radi. Sigurno je sigurno.
Na “Otorini” nije bilo nikoga osim sestara i nepoznate doktorice. Nikad je vidio nisam, no svejedno sam joj prišao.
– Dobar dan, biste li, molim vas, samo preletjeli nalaz koji sam dobio, želim se uvjeriti da sam ga dobro interpretirao: nema stanica karcinoma, nema metastaza, čist sam, faca sam i direktor svemira?! – baš sam je tako pitao, majke mi.
Ozbiljno me pogledala, ali nije mogla sakriti smiješak u kutu usana. Uzela je papir. Dok je čitala, bio sam miran kao bubica.
– Da, sve je u redu, zdravi ste – napokon je uzvratila. Zahvalio sam joj, namignuo sestrama i zaputio se kući. Pa na semafor bilježim:
Faca i direktor svemira – Govno od raka 1:0.

28.

Malo o fonetici: u riječima ‘normalno’ i ‘rat’, primjerice, glas r izgovaram savršeno. U većini drugih slučajeva, neću ih sad nabrajati, zvuči umekšano. Isto je s glasom č – na početku riječi nemam problema s njim, izgovorit ću ‘čičak’ s besprijekornim prvim č, a drugi je opet umekšan i zapravo ć; nešto kao čićak.

Prostačiti također ne mogu. Kako da komu kažem: pićka ti materina – ispalo bi smiješno, a ne ljutito?! Ostale mi afrikate ne predstavljaju teškoću – ili barem sebe nisam uhvatio da ih izgovaram mekše nego inače. No i to valjda ovisi o distribuciji fonema, stručno rečeno, odnosno o okolini prijepornih glasova. Da mi se dâ dublje analizirati taj fenomen, vjerojatno bih došao do nekog zaključka ili pravila. Ali ne da mi se. Čemu, uostalom? Samo trebam više psovati – i sve će biti u redu. Srećom, živim u Hrvatskoj. Uskoro ću postati medicinsko čudo.

26.

– Režanj vam je prekrasan, jedan od najljepših što sam ih u životu vidio! – uskliknuo je zadivljeno dr. Tomičević kad sam mu došao na pregled. Istini za volju, draže bi mi bilo da je pohvalio moj vrckav um, smisao za humor ili čelične mišiće, no što je, tu je. Presadak koji su mi sa zapešća stavili umjesto odrezanog dijela jezika također je dobar.
Nisam k njemu svratio na kontrolu – ugrizao sam se i odvalio komadić. Nije me boljelo, nemam osjeta u većem dijelu usta, ali krvarilo je ko blesavo.
– Zarast će vam to, ne brinite se. Ljudsko je tijelo savršen stroj, svemu se prilagodi – dodao je. Pa naglo prestao pisati nalaz: – Joj što volim kad vi meni dođete zato što ste se ugrizli za jezik, a ne zbog metastaza! – baš je danas raspoložen bio. Pa sam, eto, raspoložen i ja. Živjeli!

25.

Volim kad se ženica umorna vrati s posla pa preskoči večeru i odmah se zavuče u krevet da malo odrijema. Brže-bolje tad se prilijepim uz nju, zagrlim je i slušam kako diše. Tako stisnuti, odspavamo sat-dva, to su mi najljepši trenuci dana. Bolje se i odmorim kad je ona sa mnom. Bez nje, snovi su mi košmar – ako uopće i mogu zaspati. Čudno je to, znam. Ali njena me prisutnost smiruje.

24.

Otkako sam došao iz bolnice, muku mučim s infekcijama. Zanimljiva im je putanja, kreću se na relaciji zapešće – oko. Zlatni stafilokok, najvjerojatnije. Što znači da sam nekoj trudnici nehotice uskratio omiljenu hranu pa zaradio ječmenac. Barem tako kaže pučka predaja odnosno praznovjerje.

No dobro, čak i da nije ječmenac posrijedi, nešto gadno jest, jer se toga nikako ne mogu riješiti. Iskušao sam štošta – Bivacyn, Tobrex, kamilicu, čak i komovicu – ali ne ide, pa ne ide. Dočim ruku mogu zaliječiti mastima i sprejevima koji isušuju ranu, na kapku mi ostane kvržica koja kad-tad opet bukne. Sad mi frendica preporučila Maxitrol, isprobat ću i to, no sve mi se čini da problem mogu ukloniti jedino kirurški, tako da se žarište otvori i očisti. A to mi se ne da, muka mi već od skalpela i doktora. K tomu, o oku se radi, s tim mi se ne igra. Kakve sam sreće, još ću i bez njega ostati.

Najveća je zapreka izgleda činjenica da se ti lijekovi ne smiju dugo upotrebljavati. Oteklina mi splasne nakon nekoliko dana, i upravo tada moram prestati rabiti te preparate umjesto da nastavim još neko vrijeme kako bih bio siguran. Ne znam, nagađam. Da produljim rok na svoju odgovornost, ne usudim se. Ipak je o antibioticima riječ, s njima čovjek treba biti oprezan. Ili se to smije, makar neznatno? I riziku od stvaranja superbakterije unatoč?

error: Alert: Content is protected !!