Godišnjica

Prije točno četiri godine vratio sam se kući. Otprilike dva-tri tjedna prije planiranog, jer mi ništa nije zaraslo kako Bog zapovijeda pa me žena morala previjati. Ni o čemu pojma nismo imali. Ni da ne smijemo razgovarati dok se bavi mojim ranama – maske tada nisu bile aktualne! – ni kako se zaštititi od infekcija. Da sam u bolnici ostao malo dulje, izbjegao bih tonu komplikacija. Ali nije mi žao. Šef Kirurgije glave i vrata, sveučilišni profesor Aleksandar Milenović i njegovi štićenici Tomislav Tomičević i Boris Stubljar otad su mi stalno društvo, a Klinika za tumore drugi dom. Kad bih rekao da su mi dragi, malo bi to bilo. Riječi su danas otrcane i obeznačene, pogotovo one velike. No ako napišem da im dugujem život i da taj dug nikad neću otplatiti, ma što učinio, onda će valjda biti jasno što prema njima osjećam.