Vidio sam nedavno djelić National Geographicova dokumentarca o prostituciji. Krivo mi je što ga nisam gledao ispočetka, ima zanimljivih stvari.
Recimo, u bordelu Big Sister u Pragu seksati se možete besplatno. Doduše, postoji trik. Klijenti ne plaćaju usluge nego potpisuju dokument kojim se odriču privatnosti odnosno daju dopuštenje da ih se snima tijekom seksualnih akrobacija. A to znači da bordel ne zarađuje od mušterija koje mu se pojave na vratima nego od ekipe koja plati upad na portal i gleda! Prijateljice noći navodno zarađuju 52 tisuće dolara godišnje, što je, kao, četiri puta više od prosječne češke plaćice. Znači, ima se, može se.
U Nizozemskoj pak osobe s posebnim potrebama godišnje imaju pravo na 12 odlazaka u javnu kuću koje im pokriva država. Pojednostavnjeno, jednom mjesečno. Postoje i posebni bordeli za invalide s rampama i ostalim pomagalima, a djevojke su ondje, barem prema viđenom u dokumentarcu, jednako zgodne kao i u onim bordelima za raju.
Eh sad, u te kuće odlazi tetraplegičar u kolicima. Nepokretan je, piše čovjek ustima. I kao i svi mi, željan je nježnosti, ljubavi, seksa. Poput gladi i žeđi, želi utažiti tu žudnju, želi zadovoljiti osnovne životne potrebe. Objektivno, koliki su njegovi izgledi da to učini bez tih cura? Da ne lažemo jedni drugima – praktično nikakvi. Mnogi slični teški bolesnici ne vode ljubav nikad u životu. I tu, u dodiru s pojedinačnom sudbinom, s nesretnom egzistencijom osobe koja ni po čemu ne zaslužuje takvu patnju, nastaje sudar pogledamo li stvari globalno. Prostitucija je zlo, trgovanje ženskim tijelom kao govedinom, nasilje, kriminal. Samo u rijetkim zemljama ne postoji prisila, to je dobrovoljan čin zasnovan na materijalnom interesu uglavnom na Zapadu. U civiliziranim, uređenim državama poput Nizozemske. A drugdje – jao, majko! Te djevojke tuku, maltretiraju, drogiraju, oduzimaju im putovnice. Naježim se od užasa čim pomislim na to. A opet, žao mi onoga čovjeka. Znam da ga 99,9 posto žena neće ni pogledati. I znam da nije jedini takav – postoje oni koji boluju od distrofije mišića, od Downova sindroma, od multiple skleroze, od dječje paralize, oni koji su unakaženi ili oni koji pate od mentalnih teškoća. Pustite tričarije o duhu i inteligenciji, svi se ispočetka palimo na tijelo. Na izgled. Koji znači zdravlje, snagu, produženje vrste. To je ono nagonsko u nama i protiv toga ne možemo. A zar oni nisu ljudska bića koja zaslužuju ljubav, koja zaslužuju intimnost, koja zaslužuju seks?
Kako pomoći njemu i, još važnije, kako pomoći njima, tim curama? Prostituciju iskorijeniti ne možemo, ne treba se zavaravati. Postojala je oduvijek i postojat će do kraja vremena. Trebamo li biti pragmatični pa je legalizirati, kodificirati, ubirati porez?
Doista ne znam odgovor na to pitanje. Nije ga ponudio ni National Pornographic. Ali donio je sliku svijeta u kojem, držim, nema jednoznačnog stava o tom problemu. Pa zaključujem da ćemo se dugo još njime baviti.