Kad sam prvi put istrčao cijeli krug na stadionu, ne znam točno u kojem razredu osnovne škole, duša mi je bila u nosu. Mislio sam da ću se srušiti, ali učinio sam to. Bodrili su me svi, a najviše Ante Bikić, čovjek koji mi je predavao tjelesni. Njemu na pamet nije palo da dječačića s dijagnozom paraparesis spastica isključi iz bilo koje aktivnosti. Taj dječačić bio sam ja. Teško sam hodao, mučio sam se sa svime, no igrao sam nogomet, rukomet i košarku, u gimnastici jedino kozlić nisam preskakao, to mi je prezahtjevno bilo – riječju, sudjelovao sam u svemu, onoliko koliko sam mogao. Taj Ante Bikić volio je zaviriti u čašicu, ali odgojio je generacije sjajnih sportaša i ljudi, i znao je više o pedagogiji, didaktici, psihologiji – općenito, o ljudskosti – od ovih koji danas kroje školsku politiku i obrazovne programe. To je sve što trebate shvatiti o Eleni i djeci s posebnim potrebama.