Prije točno četiri godine vratio sam se kući. Otprilike dva-tri tjedna prije planiranog, jer mi ništa nije zaraslo kako Bog zapovijeda pa me žena morala previjati. Ni o čemu pojma nismo imali. Ni da ne smijemo razgovarati dok se bavi mojim ranama – maske tada nisu bile aktualne! – ni kako se zaštititi od infekcija. Da sam u bolnici ostao malo dulje, izbjegao bih tonu komplikacija. Ali nije mi žao. Šef Kirurgije glave i vrata, sveučilišni profesor Aleksandar Milenović i njegovi štićenici Tomislav Tomičević i Boris Stubljar otad su mi stalno društvo, a Klinika za tumore drugi dom. Kad bih rekao da su mi dragi, malo bi to bilo. Riječi su danas otrcane i obeznačene, pogotovo one velike. No ako napišem da im dugujem život i da taj dug nikad neću otplatiti, ma što učinio, onda će valjda biti jasno što prema njima osjećam.
Tag: Kirurgija glave i vrata
Ljubav
Jednu od najljepših manifestacija ljubavi doživio sam 2018. u Klinici za tumore, prije gotovo pet godina. Cimer je stigao s oralnim karcinomom u trećem stadiju, baš kao i ja. Meni su odrezali pola jezika, njemu su cijelu vilicu izvadili. I zamijenili je titanijskom. Glava mu je bila otečena i golema, izgledao je kao bundeva nasađena na minijaturno tijelo u pidžami. Trajalo je to danima. Kao i svi na Kirurgiji glave i vrata, hranio se i disao na cijevi. I trpio užasnu bol, usta i lice načičkani su živcima. Tramali su tu jedina pomoć, ali nisu dovoljna pomoć. Postoji granica do koje čak i svemoćni opijati idu.
Trebale su mu stići supruga i kćerka pa je na papirić sestri napisao da ga obrije. Želio se skockati za njih, koliko-toliko normalno izgledati, dati im do znanja da je sve u redu, da je opet onaj stari. Meni je to savršeno razumljivo, nagledao sam se užasa i straha u očima onih koji bi mi dolazili. Ništa na tom odjelu nije bilo normalno, izgledali smo kao likovi iz Jame. Opsežna disekcija vrata obavezna je, povade se svi limfni čvorovi na toj strani. Raskopaju vas tako da izgledate kao Borg, puni kanila i cjevčica.
Veli njemu sestra: “Boljet će vas to. Bit ću nježna, ali ipak moram malo pritisnuti.” Samo je odmahnuo rukom. Britva je posrijedi, nije to bogznakakav pritisak – ako doista pritisne, porezat će ga. Mene je dvaput obrijala, bila je brza i vješta, ali mene je boljelo unutra, zaštićeno kostima i zubima. Kod njega je bilo “otvoreno”, osjetljivo na dodir.
I doista je boljelo. Čitavo je vrijeme stenjao, suze su mu se slijevale niz lice. Onako nekontrolirano jer zapravo nije plakao. Čvrsto se uhvatio za krevet mumljajući od muke, a ona je svako malo pitala treba li stati. Nije dao. Nudio sam mu svoje tablete, toliko je ružno izgledalo. A proklet sam kad je riječ o mojim tabletama, stalno sam žicao sestre da mi daju još kako bih imao tramala “za svaki slučaj”.
Na posljetku ga je uspjela obrijati. Dugo je trajalo, trostruko dulje nego kod mene. Mrcvario se 45 minuta, najmanje. No sjao je od sreće kad su došle njegove “cure”, bio je lijep i ulickan. I one su rekle da dobro izgleda. Dakako da ni on ni ja nismo zucnuli o svemu što se događalo prije.
Kćerki sam na odlasku kazao da joj je tata faca. Nasmiješila se i odobravajući kimnula.
1.
Nije me bilo od 27. lipnja, tog sam jutra kročio u Kliniku za tumore, Ilica 197. Operiran sam 4. srpnja. Još raspravljaju o tome jesam li na stolu bio sedam ili osam sati. Bio je to težak slučaj i jedini sam bio na rasporedu. I oporavio sam se rekordno brzo, danas su mi izvadili konce na većini operiranih mjesta – jezik, vrat, ruka – i kod kuće sam.
Posljedice? Ima ih, ali sve u svemu – KZT je zlokobna ustanova samo dok ne upoznate osoblje. Kad provedete tjedan dana s njima, skužite da ste ušli u svemirski brod. Doktori Tomislav Tomičević, Boris Stubljar, Iva Ledinsky, Aleksandar Milenović… bdjeli su nada mnom. Sestre… Sestre su neopisive. Nisu s ovog planeta, nitko od njih nije – ne znam što bih drugo rekao za te drage ljude. Hvala im. Hvala i vama koji ste pitali, molili, zvali i podržavali me.
Ostao sam bez pola jezika i svih limfnih čvorova u vratu, ali odigrao sam svoju utakmicu dok sam gledao one koje su svi gledali. Zabavno je bilo. Kad govorim o tome, frfljam sve u šesnaest! 😀