Gospodin Stošić, kojem ne znam ime, kazao mi je jedino da dolazi iz Istre, moj je idol. Nepušač je, ali voli piti. “Vino je moj grijeh”, govorio je, “vino će me ubiti.” Vjerojatno hoće, sumnjam da će promijeniti navike, no bit će to nakon velike, titanske borbe. Jer takav je, fajter od glave do pete. Mnogo psuje, izražava se iskreno i otvoreno, bez uljepšavanja, i ništa mu nije problem – ni brojne operacije, ni zračenja, ni kemoterapije. “Jebat ću im mater”, samo bi rekao na svaku lošu vijest, kojih je bogme bilo više nego što prosječan čovjek može podnijeti. Ostalo je nejasno na koga točno misli, pretpostavljao sam da su stanice raka i metastaze posrijedi, ali tko zna. I koga briga, uostalom – ako mu je ta poštapalica pomagala, mogao ju je izvikivati s crkvenoga tornja, što se mene tiče.
Nikad se nikomu nije žalio. Ponavljali su to i liječnici i sestre – znači, istina je. Kad smo se upoznali, izvalio je: “Jutros mi se kurac digao. Po tome znam da mi je bolje. Platit će žena kad se vratim kući.” Nasmijao me. Nasmijavao je sve, i mene, i druge pacijente, i osoblje. Legenda Otorinolaringologije KZT-a. Zahvat koji sam pretrpio – vađenje tumora i presađivanje tkiva – na njemu je obavljen nekoliko puta. Došlo bi do odbacivanja presatka pa je na operacijskome stolu bio svako malo. Ilustrirat ću vam to da bi vam bilo jasno kakva muda ima taj tip. Riječ je o najgorih tjedan dana u vašem životu, što god da ste prije proživjeli. Prvo, boli vas jezik. Od dvanaest parova moždanih živaca, tri u njemu završavaju. Pokreće ga osam mišića. To je nevjerojatno fin, kompleksan i osjetljiv alat. Bez njega ne možete ni govoriti ni jesti. Svaka intervencija na tom organu podrazumijeva patnju na kvadrat. Drugo, u jednjaku i dušniku imate cijevi na koje dišete i hranite se. Užasno vam nadražuju grlo pa teško uzimate zrak i gutate. Brojite sekunde između bilo kojeg od ta dva intervala samo da ih produljite. A morate disati i morate gutati zato što vam se u ranama nakuplja sluz, sukrvica koja vas guši i koju stalno iskašljavate. Zajebete se pritom masu puta, automatski ruku stavljate na usta, a sve vam zbog kanile u vratu završi na podlaktici i laktu, no to je smješniji dio cijele priče. Ostatak je ozbiljan. Treće, ubijaju vas leđa jer ležite nepokretno, ne mičući se. Ni za trenutak ne možete smanjiti pritisak na njih. Trebalo bi mučenje s tim izmisliti, bilo bi iznimno efikasno. I četvrto, frustracije zbog prethodnih stvari pokušavate riješiti milimetarskim premještanjima, dizanjem glave i gornjeg dijela tijela, pomicanjem na krevetu i jastuku – od čega vam na petama nastaju žuljevi i ozljede. Mislio sam da je nemoguće prokrvariti od plahte. Ali moguće je, itekako. Da skratim litaniju – ne znam što bi me moglo natjerati da opet kroz to prođem, duše mi. A Stošić je prolazio. Jedno zapešće, drugo zapešće, lijevi dio leđa, desni dio leđa – nemam pojma odakle mu sve nisu uzimali dijelove za rekonstrukciju. “Vozi, jebat ću im mater”, propentao bi nekako Milenoviću i društvu kada bi ga došli pitati za dopuštenje. Oni nisu odustajali, ali nije odustao ni on.
Ja sam iz bolnice utekao nakon tri tjedna. Prerano, no više nisam mogao izdržati, trebala mi je promjena. On je u tom času tamo bio tri mjeseca. I još je ondje, dakle skoro pola godine. “Jebo si im mater”, namignuo mi je kad smo se nekidan sreli. “Faca si ti, ne vidi se to odmah, ali nitko tako brzo nije izašao iz klinike”, pohvalio me. “Jebiga, nisam više znao što bih, bila me sramota. Sestre me skidaju i peru, a meni mali svaki put ko čik”, odgovorih u njegovu stilu. Nacerio se, potapšao me po ramenu i produžio niz hodnik. Na odlasku s pregleda, pozdravio me izdaleka. Oponašajući kukovima snošajne pokrete umjesto mašući. Jest, gospodine Stošiću, jebat ćemo im mater. Obećavam.