Knorozov i Asja

Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća vodeći svjetski stručnjak za majansko pismo bio je Britanac J. Eric S. Thompson. I upravo zato nisu ga mogli dešifrirati. Thompson je vjerovao da je pismo alfabetsko, onakvo kakva je većina današnjih pisama, tj. da svaki glas ima svoj znak. Budući da je bio autoritet, nitko mu nije proturječio. Budući da je bio autoritet, oštro je napadao svakoga tko je drukčije govorio. A u tome ga je slijedila čitava njegova uskoumna bulumenta poslušnika.

I sada dolazimo do junaka naše priče, genijalnog (i pomalo ekscentričnog) Rusa koji nikad nije posjetio Latinsku Ameriku, nikad nije vidio majanske natpise, piramide i gradove – ali znao je logično misliti. Jurij Valentinovič Knorozov pretpostavio je da je pismo slogovno, barem dijelom. To je karakteristika egipatskoga, sumerskoga, hetitskoga, kretskoga, kineskoga, japanskoga… pisma, pa zašto onda ne i majanskoga i aztečkoga? Doista, zašto ne?

O svom je otkriću počeo pisati radove i knjige. Nitko ga nije slušao, na Zapadu Thompson se pobrinuo za to. Rugali su mu se i ismijavali ga. Spomenuh da je Knorozov bio čudak, ta činjenica nije mu pomagala. Kao suautoricu svih tekstova uredno je potpisivao svoju lijepu sijamsku micu-macu Asju. Gledao ju je kako doziva mačiće – pa počeo razmišljati o signalima. To je bio glavni razlog, zato ju je smatrao jednako zaslužnom. Urednici su njezino ime brisali, što ga je izluđivalo. Pa je odlučio fotografirati se s njom. Ako je stavi na korice, računao je, neće je moći ukloniti. No i tu su snimku izrezivali i obrađivali tako da se ona ne vidi. Priznanje za svoj rad dobila je tek poslije, nakon što je Thompson umro i nakon što su američki lingvisti počeli slijediti metode tobože ludoga Rusa. Dešifrirali su pismo, a Knorozovu su širom svijeta davali visoka odličja i dizali spomenike – ovaj put s micom-macom u naručju. Možete to provjeriti, naći ćete je makar posrijedi bile skulpture u gotovo apstraktnome, majanskome stilu.

Godišnjica

Prije točno četiri godine vratio sam se kući. Otprilike dva-tri tjedna prije planiranog, jer mi ništa nije zaraslo kako Bog zapovijeda pa me žena morala previjati. Ni o čemu pojma nismo imali. Ni da ne smijemo razgovarati dok se bavi mojim ranama – maske tada nisu bile aktualne! – ni kako se zaštititi od infekcija. Da sam u bolnici ostao malo dulje, izbjegao bih tonu komplikacija. Ali nije mi žao. Šef Kirurgije glave i vrata, sveučilišni profesor Aleksandar Milenović i njegovi štićenici Tomislav Tomičević i Boris Stubljar otad su mi stalno društvo, a Klinika za tumore drugi dom. Kad bih rekao da su mi dragi, malo bi to bilo. Riječi su danas otrcane i obeznačene, pogotovo one velike. No ako napišem da im dugujem život i da taj dug nikad neću otplatiti, ma što učinio, onda će valjda biti jasno što prema njima osjećam.

Mali miševi

Mali miševi tajanstvena su skupina proždrljivaca koja tamani, obično noću, sve što žena i ja u kuhinji ostavimo. Iako ih nikad nismo vidjeli, na pitanje tko je pojeo napolitanke, čokoladu ili sladoled oboje uvjereno odgovaramo: mali miševi! No ne ograničavaju se oni na slatkiše, vole i ostatke piletine, voće u zdjeli i čips. Eno, nekidan posrkali su krasnu juhu iz lonca. Čudne neke beštije.

Ratni ravnozemljaši

Podržavanje Putina općenito ide ruku pod ruku s ravnozemljaštvom, slabim obrazovanjem, vjerovanjem u teorije zavjere, nijekanjem da postoji pandemija, nemogućnošću da se suvislo piše i raspravlja te nepoznavanjem osnovnih činjenica o prirodi, društvu i svijetu. To što je, kako Putinovi apologeti često ističu, “Amerika ubijala civile u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Afganistanu, Pakistanu…” nikako ne znači da je Rusija u pravu kada ruši ukrajinske gradove i ubija ukrajinske građane. Zlo je zlo, s koje god strane dolazilo, a opravdavati jedno zlo drugim može samo kreten.

Sad je čas!

Iz moje je perspektive štošta iznesenog na raznim mjestima pogrešno, od teze “nije to naš rat”, koja se nije isplatila nikome, od Chamberlaina 1938. do Izetbegovića 1991. godine, do tvrdnje da Zelenski treba pristati na Putinove uvjete i tako praktički potpisati kapitulaciju sa tri “SAO Krajine” na ukrajinskom teritoriju. Prvo i osnovno, nitko ne kaže da Hrvatska treba slati vojsku. Nitko ne kaže ni da Hrvatska treba slati oružje, ionako ga nema bogznakoliko. Ali pomoći može, na razne načine. U hrani i lijekovima, u tehnici, u novcu, da ne nabrajam. Pomoći i treba, bilo politički bilo medijski, jer smo i sami prije 30 godina bili u sličnoj situaciji, ostavljeni na milost i nemilost. Suzdržanost ide na ruku samo napadaču, nikako ne odgovara žrtvi, a ljudski je zaštititi žrtvu. Džaba nam sva civiliziranost kojom se dičimo ako nismo u stanju djelovati moralno i čovječno. Tada smo na istoj razini kao one nakaze koje granatiraju i bombardiraju gradove. Šutke dopuštati zlo, ne činiti ništa da se ono spriječi eda bi se održao nekakav privid normalnog života i luksuza nije ništa drugo nego životarenje. Što ćemo reći kad nama zatreba pomoć, da nam svi priskoče bez obzira na rizik? E pa ne ide to tako, dobri odnosi i dobri principi grade se desetljećima. A ljudi pamte. I narodi pamte.

Drugo, inzistirati na nepravednome miru nije ništa drugo doli planirati novo krvoproliće. Stoput nas je tomu povijest naučila. Dva smo svjetska rata zbog toga pregrmjeli. Ukrajinci su zgaženi, obeshrabreni, zemlja im je razrušena i raskomadana – i sad bi trebali priznati “status quo”? Kako? Čemu? Što su im Rusi dali? Ponizili su ih do krajnjih granica, a to se neprijatelju ne radi ako očekuješ da ćeš danas-sutra s njim graditi suživot. Kakav suživot, zaboga, Ukrajinci će čekati da im zabiju nož u leđa. Dat će im isto onoliko šanse koliko su i oni njima dali. A “mirotvorci” će se čudom čuditi kako se to moglo dogoditi.

Ne, u ovom slučaju Ukrajincima treba omogućiti barem častan izlaz. Neke ustupke moraju dobiti, ponajprije onaj da sami kroje svoju sudbinu, sa saveznicima koje sami izaberu. Neka si Putin jebe mater, ničija nije do zore gorjela.

I treće, treba iskoristiti trenutak. Nema više Trumpa da ukine Obamine sankcije uvedene Rusima 2014. godine. Ako slobodoljubiv i pravdoljubiv svijet želi srediti geopolitičku situaciju, poslati poruku Putinu i svim sličnim nadobudnim kurčićima – sad je čas.

Podrška svijeta

Nije samo zapadna civilizacija stala na stranu Ukrajine, mnoge su zemlje osudile rusku okupaciju. Reakcije Poljaka, baltičkih država, azijskih zemalja poput Indonezije, Singapura i Tajvana, debele većine južnoameričkih država ili Gane, Libije i Kenije u Africi, čiji je predstavnik u UN-u Kimani izrijekom kritizirao rusko priznanje dviju “narodnih republika” na ukrajinskome teritoriju, govore da ostatak svijeta ne promatra indiferentno što se tamo zbiva. Pogrešno je zato, kako neki komentiraju, govoriti o sukobu Istoka i Zapada koji oni što nisu neposredno uključeni samo promatraju. Rezoluciju Opće skupštine Ujedinjenih naroda kojom se zahtijeva potpuno povlačenje ruskih snaga i poništenje odluke o priznanju “narodnih republika” podržalo je, uostalom, 96 zemalja. Prihvaćena je sa 141 glasom za rezoluciju, pet protiv nje i 35 suzdržanih glasova, a to baš nije nejedinstveno unatoč tomu što se mnoge države boje ruske kazne pa ne žele otvoreno reći što misle. Jest da sankcije provodi uglavnom Zapad, zajedno sa saveznicima, jest da je mnogo neopredijeljenih, ali u cjelini može se reći da dobar dio planeta shvaća tko ovdje nepravedno ispašta i tko zaslužuje našu naklonost. Što me ispunjava određenim zadovoljstvom iako jesam tužan i uznemiren.

Male velike sile

Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska i Kina, dakle četiri od pet država stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, obavezale su se ugovorom da će nakon nuklearnog razoružavanja Ukrajine štititi teritorijalni integritet te nesretne zemlje. I nakon ruskih eskapada na Krimu nije se dogodilo ništa. Te države snose veliku krivicu za ono što Putin danas radi. Ne samo Amerikanci nego svi. Da su tada moćne svjetske sile stale na stranu Ukrajine i otjerale Ruse, ne bi bilo ni pete kolone ni Putinove samouvjerenosti.

Churchill

(…) We shall go on to the end, we shall fight in France, we shall fight on the seas and oceans, we shall fight with growing confidence and growing strength in the air, we shall defend our Island, whatever the cost may be, we shall fight on the beaches, we shall fight on the landing grounds, we shall fight in the fields and in the streets, we shall fight in the hills; we shall never surrender. (Winston Churchill, June 4, 1940, House of Commons)

Zelenski

Volodimir Zelenski prometnuo se u lidera kakvog bi poželjela svaka nacija. Govori iskreno, ne glumi i ne skriva slabosti, a unatoč tomu što zna da ima metu na čelu, hrabro je ostao u Ukrajini bodreći sunarodnjake i riječima i djelima. Potonje je možda najvažnije s obzirom na kaos koji je zavladao u vojsci i među građanima.

Pogriješio je što nije na vrijeme proglasio mobilizaciju, kasno je to činiti kad neprijatelj prijeđe granicu, ali iskupio se ostankom i primjerom kako se oduprijeti neusporedivo snažnijim Rusima. Svaka mu čast, zna razmišljati u kriznim trenucima i ne gubi glavu kad je teško, a to jesu odlike vođe. Potvrda je to i teze da okolnosti stvaraju velike ljude, nitko rođenjem nije predodređen da bude vođa. Teški trenuci iz nekih izvuku najbolje, a iz nekih najgore. Zelenski je dokazao da su ga svi neopravdano i nepravedno podcjenjivali nazivajući ga komičarom i glumcem, a ne predsjednikom. Nije imao nikakvog političkog iskustva, a ponio se kao prekaljeni ratni poglavica. To je doista rijetka osobina, ali sigurno nije jedini koji takvo što može. Čitava Ukrajina zapravo dokazuje da heroja ima mnogo više nego što se misli. Samo ih je trebalo potaknuti da to pokažu.

Putin

Tražiti demilitarizaciju i denacifikaciju ukrajinske države i osiguravanje neutralnog statusa Ukrajine okupacijom isto je što i tražiti demontiranje protuprovalnih vrata i deinstaliranje alarmnog sustava krađom susjedova sefa. Ne drži mi to vodu. Putin je prikriveni imperijalist, a ne borac za mir i stabilnost u regiji. To što se sad vadi na dobre namjere znak je jedino razočaranosti što su mu se planovi o ‘blitzkriegu’ izjalovili. Šupak, ne zna ni razmišljati poput osvajača.

error: Alert: Content is protected !!