36.

Prije točno godinu dana, 27. lipnja 2018., primljen sam u Kliniku za tumore. Dopodnevna kontrola pokazuje da sam zdrav. S karcinomom jezika veličine 4 x 5 x 1 centimetar, smješten sam u kategoriju T3 (T4 su udaljene metastaze i svršetak igre, uglavnom) i hitno operiran već 4. srpnja, čim su obavili potrebne pretrage i rezervirali dvoranu za osmosatni zahvat. A ja sam nakon svega dobro. Vratio sam težinu bez ikakvih problema, govorim sve bolje i razgovjetnije, jedino me muči lijeva ruka i stalna bol u ramenu. Smanjuje se i ona, doduše – kako je bilo, sad je super. Nemam se razloga žaliti, živ sam, krećem se i vozim auto. Daleko sam još od Mirogoja. I rekao sam da će tako biti, nisam li?

35.

Otkako sam se vratio iz bolnice, ne jedem iz tanjura nego iz žute plastične posude. Tupperware, mislim, smije ići u mikrovalku, ništa joj neće biti. Služila mi je za pripremanje raznih juha i kašica. Čokolino je također često bio unutra. No čak i sad, kada na jelovniku imam daleko kompliciranije stvari, volim tu posudu. I čuvam je, jelo u njoj ne režem nožem niti se služim vilicom. Zato majci komotno mogu reći: “Ništa se ti ne brini, zdravo se hranim – jedem isključivo žlicom!”

34.

Soko Štarkov Smoki daleko je najbolji flips s kikirikijem. Upravo sam smazao onu najveću vrećicu. Žena zna da ga volim pa mi isključivo taj kupuje. Donosila mi ga je i u bolnicu, samo što mi je tada trebalo petnaest minuta da svladam tri-četiri komada. Nikako ih nisam mogao jesti kako Bog zapovijeda, tj. ugurati u usta punu šaku, pa sam na posljetku odustao – rekao sam joj da sve odnese kući. Baš sam frustriran bio.

E pa, vremena su se promijenila. Problem mi ne predstavljaju ni ćevapi s lukom, a kamoli Smoki. Jedino s čipsom moram biti oprezan, tvrd je i oštrih rubova. A grickati ga pomalo, bez usputnoga prosipanja okolo, nije gušt. Jednostavno nije.

33.

Zamislite čovjeka bez nogu koji se popeo na Mount Everest. Jeste? To je pothvat – čudo, zapravo. S tim se možete složiti, je li tako? E sad zamislite čitavo mnoštvo takvih ljudi. Kako ćemo njih okarakterizirati? Supermenima da ih nazovemo? Pa ne bi bilo nepravedno.

O jednoj sličnoj grupi baš čitam, Ivana Kalogjera iz udruge Nismo same rekla mi je za njih. Članovi Udruge laringektomiranih osoba, kojima su kirurški uklonjeni grkljan i glasnice, najprije su u Zagrebu osnovali pjevački zbor Optimist, koji vodi Tamara Živković-Ivanović, a potom su slični zborovi pokrenuti i u Rijeci, Karlovcu, Osijeku… Kada čuju za to, Amerikanci ne mogu doći k sebi, u nevjerici su čak i kad ih vide. Pjevati bez organa za govor, to je kao da Albanci objave kako će sutra sletjeti na Mars!

Pravo se ponosim njima, dragi su mi kao da su moji. Jer to, napokon, i jesu.

32.

Zabavno mi je na fizikalnoj terapiji. Gledam se u ogledalo, pravim grimase, šaljem puse, zvučne i bezvučne, zviždim za fizioterapeutkinjama. To jest, zasad samo pušem. Uspijem katkad proizvesti neko pištanje, ali to je više iznimka nego pravilo. Šteta, čudesa sam nekad mogao odzviždati. Praktički sve što sam svirao, od klasike do rokenrola. Neobičan paralelizam vlada između te dvije djelatnosti – ono što ste uvježbali izvoditi prstima na nekom instrumentu uvijek možete ponoviti proizvodeći zvuk odgovarajućim namještanjem usana i jezika. Barem dok vam ne ozlijede facijalni živac. Ili jezik. Ili oboje.

Kad se umorim od vježbi za lice, prijeđemo na one za rame i ruku. Tu me dobro razmrdaju. Nisam mazohist, ali osjećam čudno zadovoljstvo kad me razvale tako da sve boli. Ne izgleda teško, pokreti nisu osobito zahtjevni, no iz dvorane izađem mokar. A sve polako, sa zadržavanjem u određenoj točki. Kod njih četiri sekunde, kod kuće brojim do deset. I tako pola sata. Ništa posebno, rekli biste. I nije, no stvar nije u duljini seanse. Nego u tome da sve izvedete pravilno. Pazeći na disanje i držanje. Čak mi je draže uzeti za to dva puta po petnaest minuta nego jednom po trideset. Odmorniji sam. Usredotočeniji. Više se kontroliram. Više se i iscrpim.

U planu su mi četiri takva intervala dnevno. Kesim se i češće, malo pomažući si rukom, malo bez ikakve pomoći. Kutovi usta najveći su problem. Jezik nije, beljim se bez pardona. Nasmijava me to, ali ako moram – moram. Teško žabu u vodu natjerati. Već ću nekako i zviždanje svladati, ono mi baš fali. Kao da kamion vozim, božemiprosti…

31.

Žao mi je što nisam više putovao. Bio na više koncerata. Posjetio više muzeja, izložbâ i galerija. Toliko je toga što neću stići vidjeti i iskusiti. Fali mi vremena. Osjećam se kao da mi je 27, a ne 47 godina. Imam dojam da sam mlad. Nikako se ne osjećam starim. Imam više bora nego prije, leđa me bole češće nego prije, no srce mi je i dalje gladno, i dalje žudi za mnoštvom stvari; društvom, zafrkancijom, smijehom, ludiranjem i sitnim podvalama. To će me stalno radovati i pomlađivati. Volim se šaliti i pričati viceve, volim očijukati sa ženama, nisam se spreman smiriti i uozbiljiti. Duh mi je mlad – i nadam se da će uvijek takav biti.

Ne znam kad i kako čovjek shvati da je u zreloj dobi, ali ja se lecnem svaki put kad me neko dijete stričekom nazove. I prosvjedujem, žustro. Znam da nemam pravo, no jače je od mene. Kako se to radi, ostari i uozbilji? Recite mi, možda naučim.

30.

Euforija je dobra, ali treba biti racionalan, čeka me još devet kontrolnih točaka. Gleda se pet godina, to je minimum da proglase kako je bolest u remisiji. Kod karcinomâ usta loša je stvar što se vole vratiti, čine to u iznimno visokom postotku. To je zbog sline, tako su mi objasnili, koja širi zloćudne stanice i uklanja prirodne barijere. Zato i šalju pacijente na zračenje – spale im žlijezde slinovnice da smanje rizik. A ja sam radioterapiju, sjećate se, odbio. Bolje zlo koje se može dogoditi od zla koje će se sigurno dogoditi. A zračenje tako osjetljivog područja neupitno jest zlo. Pod linearni ću akcelerator leći tek kad mi ništa drugo ne preostane. Dotad, uzdat ću se u se i u svoje kljuse. Pazit ću što jedem, neću piti ni pušiti. I smatrat ću se zdravim, ponajprije. Ionako je sve u glavi. A moja je oduvijek posebna.

Svima vama hvala što me bodrite i podržavate. Puno čovjeku znači kada nije sam. I kad s nekim može podijeliti misli. Ovako zapisane, sustavnije su i trajnije. Zato ih i bilježim. Tko zna, možda knjigu jednom objavim. Ne bi to loše bilo, knjige sam od malih nogu volio.

29.

Dobio sam nalaz CT-a, otvorio ga, pročitao – pa odlučio otići na odjel provjeriti. Dva metka u srce, jedan u glavu, tako se to u špijunskim trilerima radi. Sigurno je sigurno.
Na “Otorini” nije bilo nikoga osim sestara i nepoznate doktorice. Nikad je vidio nisam, no svejedno sam joj prišao.
– Dobar dan, biste li, molim vas, samo preletjeli nalaz koji sam dobio, želim se uvjeriti da sam ga dobro interpretirao: nema stanica karcinoma, nema metastaza, čist sam, faca sam i direktor svemira?! – baš sam je tako pitao, majke mi.
Ozbiljno me pogledala, ali nije mogla sakriti smiješak u kutu usana. Uzela je papir. Dok je čitala, bio sam miran kao bubica.
– Da, sve je u redu, zdravi ste – napokon je uzvratila. Zahvalio sam joj, namignuo sestrama i zaputio se kući. Pa na semafor bilježim:
Faca i direktor svemira – Govno od raka 1:0.

28.

Malo o fonetici: u riječima ‘normalno’ i ‘rat’, primjerice, glas r izgovaram savršeno. U većini drugih slučajeva, neću ih sad nabrajati, zvuči umekšano. Isto je s glasom č – na početku riječi nemam problema s njim, izgovorit ću ‘čičak’ s besprijekornim prvim č, a drugi je opet umekšan i zapravo ć; nešto kao čićak.

Prostačiti također ne mogu. Kako da komu kažem: pićka ti materina – ispalo bi smiješno, a ne ljutito?! Ostale mi afrikate ne predstavljaju teškoću – ili barem sebe nisam uhvatio da ih izgovaram mekše nego inače. No i to valjda ovisi o distribuciji fonema, stručno rečeno, odnosno o okolini prijepornih glasova. Da mi se dâ dublje analizirati taj fenomen, vjerojatno bih došao do nekog zaključka ili pravila. Ali ne da mi se. Čemu, uostalom? Samo trebam više psovati – i sve će biti u redu. Srećom, živim u Hrvatskoj. Uskoro ću postati medicinsko čudo.

27.

Obavih CT. Tumori glave i vrata nemaju markere pa je kompjutorska tomografija, uz ultrazvuk i PET, metoda kojom se služe kako bi otkrili stanice raka i metastaze. Neće ih biti, odmah ću vam reći, iako se nalaz čeka tri tjedna. No toliko sam spokojan i samouvjeren da bi me svaki drugi rezultat osim negativnog doista iznenadio. Negativnog u medicinskom smislu, jasno, a pozitivnog za mene. Ovo me govno neće ubiti. Neće, i gotovo. Umrijet ću od infarkta izazvanog snažnim orgazmom, to mi je plan. Još samo da i ženu o tome obavijestim.