6.

Nakon šezdesetak skinutih i dvaput-triput pročitanih rasprava, doktorskih disertacija, pa i diplomskih radova o karcinomima glave i vrata počinjem shvaćati zašto su medicinari općenito teški pacijenti. Zato što previše znaju. Svjesni su svih opasnosti, poznate su im sve varijable.

S medicinom nemam ništa, “civil” sam. Štošta ne znam ili ne razumijem. Ali um mi je nervozan, sklon seciranju i vječno gladan informacija. Oduvijek je tako, nikad ga nisam uspijevao isključiti ili usporiti, čak ni kad je radio na moju štetu. Čitanje me smiruje. Problem nastaje kad odem korak dalje i počnem računati. Onda si zabijem autogol jer poslije ne mogu spavati. Ne zato što mi je statistika loša, dapače – izgledi za preživljavanje prilično su dobri. Nego stoga što nije precizna, izračun sam napravio na osnovi nepotpunih podataka. Da moji doktori nisu na godišnjem, izružio bih ih na pasja kola zato što u dijagnozu nisu upisali sve relevantne faktore. Pa u glavi imam deset rezultata umjesto samo jednog, savršeno točnog.

Pomalo sam poput Monka. Ne zbog fobija, nemam ih toliko, nego zbog manijakalnog perfekcionizma u pozadini. Nakon buđenja iz narkoze prvo mi je pitanje bilo – napisano na komadu papira, jer nisam mogao govoriti – jesu li mi prerezali facijalni živac. Umjesto da odmah kažu “da” ili “ne”, svi su se čudom čudili kako znam za to. Pa čitam, tikvani. I čim se vratite, očitat ću vam bukvicu. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog površnosti i podcjenjivanja bolesnika.

5.

Iako ih već dugo kupujem, pravu vrijednost krekera Tuc – da, to su oni s jarcem Bronsonom u reklami – otkrio sam tek nedavno, nakon operacije. Imaju dosta maslaca pa se tope u ustima, što je čovjeku s polupokretnim jezikom koji ne može žvakati kruh bitno. Okusa je zilijun – sir, paprika, vrhnje i luk, slanina čak… – pa mogu ići u bistre i krem-juhe, variva, mliječne proizvode; znao sam ih udrobiti i u Čokolino, čisto da vidim je li ta mješavina imalo nalik na onu iz djetinjstva, kada sam zajedno jeo čokoladu i štapiće, slatko i slano. Nije, ali u nevolji može proći.

Uglavnom, Tuc mi je iznenađenje, bio proizveden u Mađarskoj ili Srbiji, gdje se zove Tak. Probao sam i druge, no nijedan kreker, pa ni naš Vic, nije mu do koljena. Svaka čast onome tko ga je smislio, vječni sam mu dužnik.

4.

Fale mi cigarete. I nezdrava hrana. Tu i tamo, popio bih pivo s društvom, ali taj mi dio ne nedostaje. Nimalo. No pljuga uz kavu ili poslije jela – eh, bez toga jako teško ide. Nije čak stvar u količini, pristao bih na šest dnevno umjesto uobičajenih šezdeset šest, caka je u ritualu i opuštanju. Katkad i nagrađivanju. A ne smijem ni tih šest.

Da su posrijedi džointovi, apsurdno – prošlo bi. “Zapalite, ali nemojte pretjerivati”, tako su mi neslužbeno rekli kad sam pitao za travu. Jasno da mi neće službeno preporučiti pušenje ilegalne supstancije, čak ni protiv bolova ili za apetit i bolji san. Marihuana, međutim, miješa se s duhanom, ne puši se čista. A duhan je, uz alkohol, ono što svaku ranu u ustima ili na jeziku pretvara u rak. Iznenadili biste se da znate koliko je takvih slučajeva – ja sam ih u tri tjedna vidio desetak. Ljudi se ugrizu, ogrebu na krhotinu zuba, ozlijedi ih loša proteza ili zubar… I eto ti belaja, zaradiš karcinom koji strahovito brzo raste, lako se širi i predstavlja prilično bolnu zajebanciju kada ga odluče izvaditi. Zato ni ta ideja ne bi funkcionirala, samo bih jednu tvar o kojoj sam ovisan zamijenio drugom.

Morat ću to na suho, nema mi druge. Valja se samo usredotočiti. U cijelom svemiru, uvijek govorim, nema jače sile od fokusiranoga ljudskog uma. Moj je sada zbrkan, ali proći će ga. U najgorem slučaju, dat ću mu Pornhub. Bez filtera. To bi ga moglo smiriti. 😀

3.

Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti ljudi zbog kojih plačem kada oni plaču i smijem se kad se oni smiju. Buraz, starci, moja draga Ivkica – svi su iz mene izvlačili srž, svaki put kad bismo se vidjeli. Ona je dolazila stalno, dan za danom. I uvijek bih je željno iščekivao. Premda bih govorio da se ne treba mučiti, u dobrim sam rukama. Nije me slušala, samo bi se pojavila na vratima sobe broj šest.

Ne znam je li me ikad pogledala a da se nije nasmiješila. Lijep sam joj bio – a izgledao sam kao lik iz Jame. Spasila me na nebrojeno mnogo načina. Tek sam se peti dan, nakon šok-sobe i prebacivanja na odjel, odvažio uzeti prijatelje pod ruku – drenove, kateter, stalak s infuzijom – i odgegati se do zahoda, gdje je postojalo ogledalo. Dotad, nije me zanimalo kako izgledam – ne s kanilom u dušniku i sondom kroz jednjak što mi viri iz nosa.

I nije bilo loše, za prvi put. Borgovi su mi se oduvijek sviđali, osobito Sedma od Devet. Ali zakasnila je, sirota – već imam Deset od Deset.

1.

Nije me bilo od 27. lipnja, tog sam jutra kročio u Kliniku za tumore, Ilica 197. Operiran sam 4. srpnja. Još raspravljaju o tome jesam li na stolu bio sedam ili osam sati. Bio je to težak slučaj i jedini sam bio na rasporedu. I oporavio sam se rekordno brzo, danas su mi izvadili konce na većini operiranih mjesta – jezik, vrat, ruka – i kod kuće sam.

Posljedice? Ima ih, ali sve u svemu – KZT je zlokobna ustanova samo dok ne upoznate osoblje. Kad provedete tjedan dana s njima, skužite da ste ušli u svemirski brod. Doktori Tomislav Tomičević, Boris Stubljar, Iva Ledinsky, Aleksandar Milenović… bdjeli su nada mnom. Sestre… Sestre su neopisive. Nisu s ovog planeta, nitko od njih nije – ne znam što bih drugo rekao za te drage ljude. Hvala im. Hvala i vama koji ste pitali, molili, zvali i podržavali me.

Ostao sam bez pola jezika i svih limfnih čvorova u vratu, ali odigrao sam svoju utakmicu dok sam gledao one koje su svi gledali. Zabavno je bilo. Kad govorim o tome, frfljam sve u šesnaest! 😀

National Pornographic

b-w photo (4)Vidio sam nedavno djelić National Geographicova dokumentarca o prostituciji. Krivo mi je što ga nisam gledao ispočetka, ima zanimljivih stvari.

Recimo, u bordelu Big Sister u Pragu seksati se možete besplatno. Doduše, postoji trik. Klijenti ne plaćaju usluge nego potpisuju dokument kojim se odriču privatnosti odnosno daju dopuštenje da ih se snima tijekom seksualnih akrobacija. A to znači da bordel ne zarađuje od mušterija koje mu se pojave na vratima nego od ekipe koja plati upad na portal i gleda! Prijateljice noći navodno zarađuju 52 tisuće dolara godišnje, što je, kao, četiri puta više od prosječne češke plaćice. Znači, ima se, može se.

U Nizozemskoj pak osobe s posebnim potrebama godišnje imaju pravo na 12 odlazaka u javnu kuću koje im pokriva država. Pojednostavnjeno, jednom mjesečno. Postoje i posebni bordeli za invalide s rampama i ostalim pomagalima, a djevojke su ondje, barem prema viđenom u dokumentarcu, jednako zgodne kao i u onim bordelima za raju.

Eh sad, u te kuće odlazi tetraplegičar u kolicima. Nepokretan je, piše čovjek ustima. I kao i svi mi, željan je nježnosti, ljubavi, seksa. Poput gladi i žeđi, želi utažiti tu žudnju, želi zadovoljiti osnovne životne potrebe. Objektivno, koliki su njegovi izgledi da to učini bez tih cura? Da ne lažemo jedni drugima – praktično nikakvi. Mnogi slični teški bolesnici ne vode ljubav nikad u životu. I tu, u dodiru s pojedinačnom sudbinom, s nesretnom egzistencijom osobe koja ni po čemu ne zaslužuje takvu patnju, nastaje sudar pogledamo li stvari globalno. Prostitucija je zlo, trgovanje ženskim tijelom kao govedinom, nasilje, kriminal. Samo u rijetkim zemljama ne postoji prisila, to je dobrovoljan čin zasnovan na materijalnom interesu uglavnom na Zapadu. U civiliziranim, uređenim državama poput Nizozemske. A drugdje – jao, majko! Te djevojke tuku, maltretiraju, drogiraju, oduzimaju im putovnice. Naježim se od užasa čim pomislim na to. A opet, žao mi onoga čovjeka. Znam da ga 99,9 posto žena neće ni pogledati. I znam da nije jedini takav – postoje oni koji boluju od distrofije mišića, od Downova sindroma, od multiple skleroze, od dječje paralize, oni koji su unakaženi ili oni koji pate od mentalnih teškoća. Pustite tričarije o duhu i inteligenciji, svi se ispočetka palimo na tijelo. Na izgled. Koji znači zdravlje, snagu, produženje vrste. To je ono nagonsko u nama i protiv toga ne možemo. A zar oni nisu ljudska bića koja zaslužuju ljubav, koja zaslužuju intimnost, koja zaslužuju seks?

Kako pomoći njemu i, još važnije, kako pomoći njima, tim curama? Prostituciju iskorijeniti ne možemo, ne treba se zavaravati. Postojala je oduvijek i postojat će do kraja vremena. Trebamo li biti pragmatični pa je legalizirati, kodificirati, ubirati porez?

Doista ne znam odgovor na to pitanje. Nije ga ponudio ni National Pornographic. Ali donio je sliku svijeta u kojem, držim, nema jednoznačnog stava o tom problemu. Pa zaključujem da ćemo se dugo još njime baviti.

U gaćama na posao

b-w photo (5)Ni slutio jutros nisam koliko će me odluka da zbog udobnosti omiljene crne samtene hlače zamijenim čistima skupo stajati. Kako na biranje odjeće ne volim potrošiti više od pet mikrosekundi razmišljanja pa uvijek kupujem po nekoliko jednakih majica i hlača, nonšalantno sam iz ormara uzeo slične, zviždeći dok sam se spremao na posao. Kad ono – nisam mogao stati u njih! Unatoč svem trudu, uvlačenju trbuha i motivirajućim psovkama, nedostajalo mi je nekoliko milimetra da ih zakopčam, sitnih ali bitnih.

Otkud sad to, zamislio sam se. Nema teorije da su za to krivi ćevapi i pivo, tješio sam hedonista u sebi. Obući ću druge, nema veze. Ali ni ovaj put prokleti se samt nije dao raširiti. Od silnog stezanja zaboljeli su me prsti, a načas sam se uplašio i da ću zaraditi upalu trbušnih mišića. Udebljao sam se i gotovo, nije bilo pomoći.

Okej, uzdahnuo sam, imam plavih traperica, bit će mi dobro u džinsu, a i mlađe ću izgledati. Ali klinac, opet isto, ni taj materijal nije bio dovoljno rastezljiv. Uznojio sam se od muke i naprezanja, nakon četvrte probe polako sam gubio živce. Pogledavao sam na sat, minute su brzo curile i omiljene doskočice na zlobne primjedbe zavidnika o vlastitu struku da ispod brijega raste najbolji kukuruz, da loš je majstor ako mu alat kisne i milijun sličnih koje su uključivale aluzije na bačvu i pipu nisu mi više bile toliko duhovite.

Morat ću na dijetu. Zaboga. Ideja o racionalizaciji obroka nimalo me nije privlačila, ne bih na to pristao ni da izbije atomski rat.

Preostaje mi vježbanje. Napravio sam mentalnu bilješku u glavi da priupitam koga za najbolji trening. Nije da obožavam mučenje pred ogledalom u nekakvom opskurnom studiju, ta nisam narcis ni papiga, ali treba biti praktičan – kamo ću sa šesterim hlačama, gotovo novim, koje više ne mogu navući na se? A i da uspijem u tome, skinuti ih mogu jedino žiletom.

U vremenskom škripcu, odlučio sam se napokon za plave s gumbima. Zakopčat ću ih niže, tu nema problema, a rupu na vrhu prekrit ću remenom. Jedino tako mogao sam imati i ovce i novce – u čistim hlačama zavezati vezice na cipelama a da pritom ne zaradim infarkt.

Kada sam na posljetku stigao, nikome nisam rekao zašto sam zakasnio više od pola sata. Bilo me je sram. No onu bilješku zaokružio sam crvenom, kao modni prioritet.

Tko se brine za zdravlje, manje posjećuje krojača, barem u mom slučaju.

Sablasti

b-w photo (1)T. dolazi iz Izraela, veli mi brat maloprije. Dovest će i sina. Ne bih pisao o njoj da neki dan nisam razgovarao sa zagrebačkim skinheadom. Koji sebe opisuje kao “posve normalnog dečka”. Jest, normalan je, ne računa li se činjenica da po bijelom gradu Zagrebu mlati Rome, crnce, Azijce i sve što ne odgovaraju njegovim “arijskim” predodžbama.

Gade mi se takvi ljudi. Ne mrzim ih, jer mržnja je vrlo opasna stvar. Pojede čovjeka iznutra. Osim toga, nesvrhovita je. Pola ljudi koje ne volim i ne zna za to, a drugoj je polovini apsolutno svejedno. Čemu onda takvi osjećaji? No dopuštam si prezir, nekako mi djeluje aristokratski s božanskih visina pljuckati po potomcima američkih južnjaka koji se odjeveni u plahte oko zapaljenoga križa igraju duhova. Eh, jadni rasistički puče! Namjesti se da lansiram hračak.

T. je naime udana za crnca. I to je vrlo neobičan slučaj jer njegova obitelj potječe s Cejlona, današnje Šri Lanke. Katolici su i izraelski državljani. Ipak, kad se s njim pojavila u mom slavonskom gradiću Peytonu – besmrtna skitnica Matko Peić možda mu previše laska nazivajući ga panonskom Atenom, svi su u njih upirali prstom. I još gore, njena me baka nazvala kako bih je uvjerio da griješi, “jer sam pametan, pa će me poslušati”. Ona bi, smatrala je, trebala naći “nekoga svoga, iste boje kože”.

Bože, kako sam je popljuvao! Svašta sam joj rekao, da bi je trebalo biti sram što godinama ide u crkvu i liže oltare, a nije naučila osnovne stvari, da smo svi pred Njim jednaki i da nikome ne treba suditi. Dodao sam i da ni slutio nisam koliko zmija ima u mom dvorištu. To ju je pogodilo pa je okrenula ploču; počela je pričati o ratu i teroristima, o odvojenosti i udaljenosti od svih koji je vole. Ni tu nije imala sreće: poklopio sam je tvrdnjom da nesretna može biti i u obližnjim Alilovcima, a i da je cijela priča o ljubavi jako upitna zbog takve retorike. Na posljetku sam je upitao je li uopće upoznala tog dečka. Kazala je da nije. “Pa pozovi ga u kuću”, rekao sam. “Vidjet ćeš da je dobar kao kruh, vedar je i nasmijan i, što je najvažnije, stvarno voli T. I ona voli njega.”

Na tome je završilo. Kiselo je rekla da hoće i poklopila slušalicu. Poslije se žalila starom, svome bratu i mome ocu, no on joj je odbrusio da sam uvijek bio pravedan i pošten i da se ne bih ljutio bez razloga. Ali i on me je nazvao, da čuje što je bilo. Zamjerio mi je samo zbog grubosti, ne i zbog toga što sam rekao. Sestru je opravdao riječima da je zabrinuta i da sam lakše trebao s njom, jer je stara i bolesna. “Okej, nema problema”, umirio sam ga. Kad je o rodbini riječ, jako mnogo drži do forme. Uvijek mi govori da u svakom selu treba graditi kuću i da krv nije voda. Znate kako to ide, prava starinska načela. Na vlastitu nesreću, uglavnom ignoriram njegove mudre riječi.

Epilog svega bila su još dva telefonska poziva. T. baka ipak me je poslušala – i na kraju bila oduševljena “crncem”. Bio je pristojan, uslužan, čak joj je i naočale popravio. Zračio je nečim što ju je obradovalo iako nije znao ni riječ hrvatskog. I na mene je tako djelovao, kad sam otišao po njih na Pleso.

Posljednja me zvala T. “Hvala ti što si me branio”, bilo je prvo što mi je rekla. “Čula sam sve i žao mi je.”

“Nema na čemu, znaš da sam romantičar”, odgovorio sam. “Zbog ljubavi bih otišao i na Ognjenu zemlju. I sa svima se posvadio.”

Isplati se to, vjerujem. Treba slušati svoje srce. A i mali joj je presladak. Takvo dijete nikad nisam vidio. Veselo, vrlo inteligentno, intenzivno tamnih očiju i čokoladne kože. Ime mu na hebrejskom znači “Božji dar”. I doista jest tako.