31.

Žao mi je što nisam više putovao. Bio na više koncerata. Posjetio više muzeja, izložbâ i galerija. Toliko je toga što neću stići vidjeti i iskusiti. Fali mi vremena. Osjećam se kao da mi je 27, a ne 47 godina. Imam dojam da sam mlad. Nikako se ne osjećam starim. Imam više bora nego prije, leđa me bole češće nego prije, no srce mi je i dalje gladno, i dalje žudi za mnoštvom stvari; društvom, zafrkancijom, smijehom, ludiranjem i sitnim podvalama. To će me stalno radovati i pomlađivati. Volim se šaliti i pričati viceve, volim očijukati sa ženama, nisam se spreman smiriti i uozbiljiti. Duh mi je mlad – i nadam se da će uvijek takav biti.

Ne znam kad i kako čovjek shvati da je u zreloj dobi, ali ja se lecnem svaki put kad me neko dijete stričekom nazove. I prosvjedujem, žustro. Znam da nemam pravo, no jače je od mene. Kako se to radi, ostari i uozbilji? Recite mi, možda naučim.

25.

Volim kad se ženica umorna vrati s posla pa preskoči večeru i odmah se zavuče u krevet da malo odrijema. Brže-bolje tad se prilijepim uz nju, zagrlim je i slušam kako diše. Tako stisnuti, odspavamo sat-dva, to su mi najljepši trenuci dana. Bolje se i odmorim kad je ona sa mnom. Bez nje, snovi su mi košmar – ako uopće i mogu zaspati. Čudno je to, znam. Ali njena me prisutnost smiruje.

19.

Vozio sam jučer staroga na Jordanovac, išao je na kontrolu. Muči ga apneja, noću toliko puta prestane disati u snu da ga stara svako malo mora prodrmati kako bi se uvjerila da je živ. Dok sam čekao da ga pregledaju, landrao sam bolnicom. Odnosno vanjskim krugom, nisam se želio previše zadržavati unutra. Em sam tek iz jedne izašao, em mi je pogled na kirurške maske koje su svi nosili na licu izazivao paranoju. Samo mi još treba da tu nešto pokupim, mislio sam.

Šetajući se, shvatio sam da ekipa iz Klinike za tumore ni do gležnja nije ovoj: puši se svuda, pa i na vratima. Mi smo se barem skrivali, maknuli bismo se s ulaza da nas ne vidi portir. Što ne znači da smo bili pametniji ili da smo bolje poštovali zabrane. No skloniti se ustranu, naći mjesto gdje na miru mogu zapaliti, izgledalo mi je nekako pristojnije.

Cigarete, k tomu, u ustima nekih plućnih bolesnika izgledale su tragikomično – jedan je tip nakon svakog dima, baš svakog, kašljao i pljuvao, ali nije odustajao. Kao u crtiću. Nikome nisam ni otac ni mati, ne zanima me uloga ispovjednika ili spasitelja pa se u tuđi život načelno ne miješam. Svejedno, toliko mi je digao tlak da sam zastao kraj njega i dreknuo: “Pa baci to govno, čovječe, ne možeš disati, a kamoli pušiti! Koji ti je klinac?!”

U čudu me pogledao. Pa raširio ruke, kao – a što mu drugo preostaje. I sad ti liječi takve idiote. Ma ne bih doktor nikad bio, taman da me suhim zlatom plaćaju. Nisam živce našao na cesti.

8.

“Znam da si bolestan i na bolovanju, žao mi je što te gnjavim, ali…”, počeo je jedan kvazikonzultant, ustvari klošar i prodavač magle, nakon što me valjda petput nazvao, a ja mu nisam odgovorio na poziv. Ne, dragoviću, nije ti žao. Niti te je briga za me. Da mariš, ne bi mi dosađivao. Rečeno ti je da me ne diraš, da se trebam odmarati. Razumijem da moraš kokošariti, to je tvoja priroda – ali shvati i ti mene. Budi čovjek. Onda ćeš možda dokučiti zašto sam već poslije pola rečenice prekinuo vezu.

No taj je tutlek još i dobar, dobavljač iz ugledne naše pivovare zivkao me u bolnicu, tek operiranoga, premda su mu jasno i glasno kazali da mi je govoriti bolno – i zabranjeno. Ne haje on ni za što, bitno mu je samo kad će sjesti lova. Dobit ćeš je, papane, ne boj se. Ne ostajem ja dužan, nikome. A onda smo završili. Zauvijek.