Knorozov i Asja

Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća vodeći svjetski stručnjak za majansko pismo bio je Britanac J. Eric S. Thompson. I upravo zato nisu ga mogli dešifrirati. Thompson je vjerovao da je pismo alfabetsko, onakvo kakva je većina današnjih pisama, tj. da svaki glas ima svoj znak. Budući da je bio autoritet, nitko mu nije proturječio. Budući da je bio autoritet, oštro je napadao svakoga tko je drukčije govorio. A u tome ga je slijedila čitava njegova uskoumna bulumenta poslušnika.

I sada dolazimo do junaka naše priče, genijalnog (i pomalo ekscentričnog) Rusa koji nikad nije posjetio Latinsku Ameriku, nikad nije vidio majanske natpise, piramide i gradove – ali znao je logično misliti. Jurij Valentinovič Knorozov pretpostavio je da je pismo slogovno, barem dijelom. To je karakteristika egipatskoga, sumerskoga, hetitskoga, kretskoga, kineskoga, japanskoga… pisma, pa zašto onda ne i majanskoga i aztečkoga? Doista, zašto ne?

O svom je otkriću počeo pisati radove i knjige. Nitko ga nije slušao, na Zapadu Thompson se pobrinuo za to. Rugali su mu se i ismijavali ga. Spomenuh da je Knorozov bio čudak, ta činjenica nije mu pomagala. Kao suautoricu svih tekstova uredno je potpisivao svoju lijepu sijamsku micu-macu Asju. Gledao ju je kako doziva mačiće – pa počeo razmišljati o signalima. To je bio glavni razlog, zato ju je smatrao jednako zaslužnom. Urednici su njezino ime brisali, što ga je izluđivalo. Pa je odlučio fotografirati se s njom. Ako je stavi na korice, računao je, neće je moći ukloniti. No i tu su snimku izrezivali i obrađivali tako da se ona ne vidi. Priznanje za svoj rad dobila je tek poslije, nakon što je Thompson umro i nakon što su američki lingvisti počeli slijediti metode tobože ludoga Rusa. Dešifrirali su pismo, a Knorozovu su širom svijeta davali visoka odličja i dizali spomenike – ovaj put s micom-macom u naručju. Možete to provjeriti, naći ćete je makar posrijedi bile skulpture u gotovo apstraktnome, majanskome stilu.

Mali miševi

Mali miševi tajanstvena su skupina proždrljivaca koja tamani, obično noću, sve što žena i ja u kuhinji ostavimo. Iako ih nikad nismo vidjeli, na pitanje tko je pojeo napolitanke, čokoladu ili sladoled oboje uvjereno odgovaramo: mali miševi! No ne ograničavaju se oni na slatkiše, vole i ostatke piletine, voće u zdjeli i čips. Eno, nekidan posrkali su krasnu juhu iz lonca. Čudne neke beštije.

ASML Holding

Vjerojatno najvažnija tvrtka za koju nikad niste čuli zove se ASML Holding. Bavi se izradom strojeva za fotolitografiju, skupinu vrlo sofisticiranih postupaka kojima se izrađuju poluvodički elementi. Riječju, ono što vam treba da proizvedete čip naručit ćete od te nizozemske korporacije s tridesetak tisuća zaposlenih, a ti su uređaji bajoslovno skupi i koštaju od 30 do 150 milijuna dolara, ovisno o tome je li posrijedi klasična ili ultraljubičasta fotolitografija. S prijevozom i postavljanjem troškovi nerijetko premašuju milijardu dolara jer u tvornici naručitelja treba sastaviti stroj težak 180 tona koji se transportira u 40 kontejnera. Za isporuku, uglavnom u Aziju, trebaju tri Boeinga 747 i dvadeset šlepera. Najveći proizvođači čipova, Taiwan Semiconductor Manufacturing i Samsung Electronics, u cijelosti rabe nizozemsku tehnologiju. ASML Holding, treba i to reći, pokriva većinu svjetskog tržišta, vrijedi oko 300 milijardi dolara, a koncern Philips ima 25 posto udjela u vlasništvu.

Kratki spojevi

Kad ljudi prestanu razgovarati, bilo zbog svađe bilo zbog nekog nesporazuma, dobiju čudne ideje. Sve otad neizgovoreno u njihovu umu poprima katastrofalne atribute i razmjere. Ono što zbog nedostatka konkretnih podataka ne znaju dopune sami, ali ne čine to činjenicama nego vlastitim bjesovima, strahovima i pretpostavkama koje mogu, ali i ne moraju biti zasnovane na stvarnosti. Prekid davanja i primanja informacija, ne nužno verbalnih, smrt je svakog odnosa, ma koliko dobar i dubok prije bio. Zato uvijek osjećam neobičnu suspregnutost, pa i hladnoću između sebe i osobe s kojom sam prestao komunicirati. Ona pojma nema kakve mi se misli vrte glavom pa vjeruje da joj zamjeram i ono što joj ne zamjeram, a ja se naknadno možda kolebam pitajući se jesam li pogriješio i pretjerao ili sam ipak bio u pravu.

Jako nerado gubim dobre ljude. A sad je tu još bauk – ne samo stvarni razlog prekida nego i određena nelagoda zbog toga što smo se udaljili, sumnja u vlastite odluke, ponos koji me uvjerava da sam dobro postupio kad sam spalio mostove… No ponos griješi. Život nije ništa drugo doli krpanje srušenih mostova. U svakom selu gradi kuću, glasi mudrost koju sam kao dijete od djeda čuo. Pravo je rekao, nisam se jednom, milom ili silom, vratio da poližem ono što sam popljuvao.

Buda

Buda na jednome mjestu kaže da nije bitno samo koliko je čovjek u životu volio ni koliko je ispunjeno živio nego i s koliko je dostojanstva puštao ono što nije bilo njemu namijenjeno. I znao je o čemu govori. Borba s egom jedna je od najtežih i najneizvjesnijih uopće. Prestati zadržavati koga silom, dati komu slobodu, dopustiti mu da radi što želi – pa i da ode – znači ne stavljati sebe na prvo mjesto, voditi računa o potrebama drugih, kontrolirati vlastite sebične nagone… Riječju – gubiti sa stilom. U svijetu punom loših gubitnika, u svijetu gdje se “ja” i “moje” potvrđuje pištoljem umjesto iskrenim osjećajima, onaj koji s vjerom u sebe i bolje sutra s osmijehom prihvaća poraz postaje kralj, čovjek nazbilj, pobjednik.

19.

Vozio sam jučer staroga na Jordanovac, išao je na kontrolu. Muči ga apneja, noću toliko puta prestane disati u snu da ga stara svako malo mora prodrmati kako bi se uvjerila da je živ. Dok sam čekao da ga pregledaju, landrao sam bolnicom. Odnosno vanjskim krugom, nisam se želio previše zadržavati unutra. Em sam tek iz jedne izašao, em mi je pogled na kirurške maske koje su svi nosili na licu izazivao paranoju. Samo mi još treba da tu nešto pokupim, mislio sam.

Šetajući se, shvatio sam da ekipa iz Klinike za tumore ni do gležnja nije ovoj: puši se svuda, pa i na vratima. Mi smo se barem skrivali, maknuli bismo se s ulaza da nas ne vidi portir. Što ne znači da smo bili pametniji ili da smo bolje poštovali zabrane. No skloniti se ustranu, naći mjesto gdje na miru mogu zapaliti, izgledalo mi je nekako pristojnije.

Cigarete, k tomu, u ustima nekih plućnih bolesnika izgledale su tragikomično – jedan je tip nakon svakog dima, baš svakog, kašljao i pljuvao, ali nije odustajao. Kao u crtiću. Nikome nisam ni otac ni mati, ne zanima me uloga ispovjednika ili spasitelja pa se u tuđi život načelno ne miješam. Svejedno, toliko mi je digao tlak da sam zastao kraj njega i dreknuo: “Pa baci to govno, čovječe, ne možeš disati, a kamoli pušiti! Koji ti je klinac?!”

U čudu me pogledao. Pa raširio ruke, kao – a što mu drugo preostaje. I sad ti liječi takve idiote. Ma ne bih doktor nikad bio, taman da me suhim zlatom plaćaju. Nisam živce našao na cesti.

Elena

Kad sam prvi put istrčao cijeli krug na stadionu, ne znam točno u kojem razredu osnovne škole, duša mi je bila u nosu. Mislio sam da ću se srušiti, ali učinio sam to. Bodrili su me svi, a najviše Ante Bikić, čovjek koji mi je predavao tjelesni. Njemu na pamet nije palo da dječačića s dijagnozom paraparesis spastica isključi iz bilo koje aktivnosti. Taj dječačić bio sam ja. Teško sam hodao, mučio sam se sa svime, no igrao sam nogomet, rukomet i košarku, u gimnastici jedino kozlić nisam preskakao, to mi je prezahtjevno bilo – riječju, sudjelovao sam u svemu, onoliko koliko sam mogao. Taj Ante Bikić volio je zaviriti u čašicu, ali odgojio je generacije sjajnih sportaša i ljudi, i znao je više o pedagogiji, didaktici, psihologiji – općenito, o ljudskosti – od ovih koji danas kroje školsku politiku i obrazovne programe. To je sve što trebate shvatiti o Eleni i djeci s posebnim potrebama.

Otprije mi tekstovi…

… nije da još pišem. No to ne znači da ću ih sustavno objavljivati. Ne pišem već dugo pa ne znam kakva će im sudbina biti. Možda će čamiti na mom hard-disku, a možda ih lansiram u eter. Moderni virtualni svijet nije mi nepoznanica, od 2004. dva sam bloga godinama vodio. Pa onda i prestao.

Kako god bilo, čitamo se.

error: Alert: Content is protected !!