Tag: kolumne

Vidio sam nedavno djelić National Geographicova dokumentarca o prostituciji. Krivo mi je što ga nisam gledao ispočetka, ima zanimljivih stvari.

Recimo, u bordelu Big Sister u Pragu seksati se možete besplatno. Doduše, postoji trik. Klijenti ne plaćaju usluge nego potpisuju dokument kojim se odriču privatnosti odnosno daju dopuštenje da ih se snima tijekom seksualnih akrobacija. A to znači da bordel ne zarađuje od mušterija koje mu se pojave na vratima nego od ekipe koja plati upad na portal i gleda! Prijateljice noći navodno zarađuju 52 tisuće dolara godišnje, što je, kao, četiri puta više od prosječne češke plaćice. Znači, ima se, može se.

U Nizozemskoj pak osobe s posebnim potrebama godišnje imaju pravo na 12 odlazaka u javnu kuću koje im pokriva država. Pojednostavnjeno, jednom mjesečno. Postoje i posebni bordeli za invalide s rampama i ostalim pomagalima, a djevojke su ondje, barem prema viđenom u dokumentarcu, jednako zgodne kao i u onim bordelima za raju.

Eh sad, u te kuće odlazi tetraplegičar u kolicima. Nepokretan je, piše čovjek ustima. I kao i svi mi, željan je nježnosti, ljubavi, seksa. Poput gladi i žeđi, želi utažiti tu žudnju, želi zadovoljiti osnovne životne potrebe. Objektivno, koliki su njegovi izgledi da to učini bez tih cura? Da ne lažemo jedni drugima – praktično nikakvi. Mnogi slični teški bolesnici ne vode ljubav nikad u životu. I tu, u dodiru s pojedinačnom sudbinom, s nesretnom egzistencijom osobe koja ni po čemu ne zaslužuje takvu patnju, nastaje sudar pogledamo li stvari globalno. Prostitucija je zlo, trgovanje ženskim tijelom kao govedinom, nasilje, kriminal. Samo u rijetkim zemljama ne postoji prisila, to je dobrovoljan čin zasnovan na materijalnom interesu uglavnom na Zapadu. U civiliziranim, uređenim državama poput Nizozemske. A drugdje – jao, majko! Te djevojke tuku, maltretiraju, drogiraju, oduzimaju im putovnice. Naježim se od užasa čim pomislim na to. A opet, žao mi onoga čovjeka. Znam da ga 99,9 posto žena neće ni pogledati. I znam da nije jedini takav – postoje oni koji boluju od distrofije mišića, od Downova sindroma, od multiple skleroze, od dječje paralize, oni koji su unakaženi ili oni koji pate od mentalnih teškoća. Pustite tričarije o duhu i inteligenciji, svi se ispočetka palimo na tijelo. Na izgled. Koji znači zdravlje, snagu, produženje vrste. To je ono nagonsko u nama i protiv toga ne možemo. A zar oni nisu ljudska bića koja zaslužuju ljubav, koja zaslužuju intimnost, koja zaslužuju seks?

Kako pomoći njemu i, još važnije, kako pomoći njima, tim curama? Prostituciju iskorijeniti ne možemo, ne treba se zavaravati. Postojala je oduvijek i postojat će do kraja vremena. Trebamo li biti pragmatični pa je legalizirati, kodificirati, ubirati porez?

Doista ne znam odgovor na to pitanje. Nije ga ponudio ni National Pornographic. Ali donio je sliku svijeta u kojem, držim, nema jednoznačnog stava o tom problemu. Pa zaključujem da ćemo se dugo još njime baviti.

Ni slutio jutros nisam koliko će me odluka da zbog udobnosti omiljene crne samtene hlače zamijenim čistima skupo stajati. Kako na biranje odjeće ne volim potrošiti više od pet mikrosekundi razmišljanja pa uvijek kupujem po nekoliko jednakih majica i hlača, nonšalantno sam iz ormara uzeo slične, zviždeći dok sam se spremao na posao. Kad ono – nisam mogao stati u njih! Unatoč svem trudu, uvlačenju trbuha i motivirajućim psovkama, nedostajalo mi je nekoliko milimetra da ih zakopčam, sitnih ali bitnih.

Otkud sad to, zamislio sam se. Nema teorije da su za to krivi ćevapi i pivo, tješio sam hedonista u sebi. Obući ću druge, nema veze. Ali ni ovaj put prokleti se samt nije dao raširiti. Od silnog stezanja zaboljeli su me prsti, a načas sam se uplašio i da ću zaraditi upalu trbušnih mišića. Udebljao sam se i gotovo, nije bilo pomoći.

Okej, uzdahnuo sam, imam plavih traperica, bit će mi dobro u džinsu, a i mlađe ću izgledati. Ali klinac, opet isto, ni taj materijal nije bio dovoljno rastezljiv. Uznojio sam se od muke i naprezanja, nakon četvrte probe polako sam gubio živce. Pogledavao sam na sat, minute su brzo curile i omiljene doskočice na zlobne primjedbe zavidnika o vlastitu struku da ispod brijega raste najbolji kukuruz, da loš je majstor ako mu alat kisne i milijun sličnih koje su uključivale aluzije na bačvu i pipu nisu mi više bile toliko duhovite.

Morat ću na dijetu. Zaboga. Ideja o racionalizaciji obroka nimalo me nije privlačila, ne bih na to pristao ni da izbije atomski rat.

Preostaje mi vježbanje. Napravio sam mentalnu bilješku u glavi da priupitam koga za najbolji trening. Nije da obožavam mučenje pred ogledalom u nekakvom opskurnom studiju, ta nisam narcis ni papiga, ali treba biti praktičan – kamo ću sa šesterim hlačama, gotovo novim, koje više ne mogu navući na se? A i da uspijem u tome, skinuti ih mogu jedino žiletom.

U vremenskom škripcu, odlučio sam se napokon za plave s gumbima. Zakopčat ću ih niže, tu nema problema, a rupu na vrhu prekrit ću remenom. Jedino tako mogao sam imati i ovce i novce – u čistim hlačama zavezati vezice na cipelama a da pritom ne zaradim infarkt.

Kada sam na posljetku stigao, nikome nisam rekao zašto sam zakasnio više od pola sata. Bilo me je sram. No onu bilješku zaokružio sam crvenom, kao modni prioritet.

Tko se brine za zdravlje, manje posjećuje krojača, barem u mom slučaju.

T. dolazi iz Izraela, veli mi brat maloprije. Dovest će i sina. Ne bih pisao o njoj da neki dan nisam razgovarao sa zagrebačkim skinheadom. Koji sebe opisuje kao “posve normalnog dečka”. Jest, normalan je, ne računa li se činjenica da po bijelom gradu Zagrebu mlati Rome, crnce, Azijce i sve što ne odgovaraju njegovim “arijskim” predodžbama.

Gade mi se takvi ljudi. Ne mrzim ih, jer mržnja je vrlo opasna stvar. Pojede čovjeka iznutra. Osim toga, nesvrhovita je. Pola ljudi koje ne volim i ne zna za to, a drugoj je polovini apsolutno svejedno. Čemu onda takvi osjećaji? No dopuštam si prezir, nekako mi djeluje aristokratski s božanskih visina pljuckati po potomcima američkih južnjaka koji se odjeveni u plahte oko zapaljenoga križa igraju duhova. Eh, jadni rasistički puče! Namjesti se da lansiram hračak.

T. je naime udana za crnca. I to je vrlo neobičan slučaj jer njegova obitelj potječe s Cejlona, današnje Šri Lanke. Katolici su i izraelski državljani. Ipak, kad se s njim pojavila u mom slavonskom gradiću Peytonu – besmrtna skitnica Matko Peić možda mu previše laska nazivajući ga panonskom Atenom, svi su u njih upirali prstom. I još gore, njena me baka nazvala kako bih je uvjerio da griješi, “jer sam pametan, pa će me poslušati”. Ona bi, smatrala je, trebala naći “nekoga svoga, iste boje kože”.

Bože, kako sam je popljuvao! Svašta sam joj rekao, da bi je trebalo biti sram što godinama ide u crkvu i liže oltare, a nije naučila osnovne stvari, da smo svi pred Njim jednaki i da nikome ne treba suditi. Dodao sam i da ni slutio nisam koliko zmija ima u mom dvorištu. To ju je pogodilo pa je okrenula ploču; počela je pričati o ratu i teroristima, o odvojenosti i udaljenosti od svih koji je vole. Ni tu nije imala sreće: poklopio sam je tvrdnjom da nesretna može biti i u obližnjim Alilovcima, a i da je cijela priča o ljubavi jako upitna zbog takve retorike. Na posljetku sam je upitao je li uopće upoznala tog dečka. Kazala je da nije. “Pa pozovi ga u kuću”, rekao sam. “Vidjet ćeš da je dobar kao kruh, vedar je i nasmijan i, što je najvažnije, stvarno voli T. I ona voli njega.”

Na tome je završilo. Kiselo je rekla da hoće i poklopila slušalicu. Poslije se žalila starom, svome bratu i mome ocu, no on joj je odbrusio da sam uvijek bio pravedan i pošten i da se ne bih ljutio bez razloga. Ali i on me je nazvao, da čuje što je bilo. Zamjerio mi je samo zbog grubosti, ne i zbog toga što sam rekao. Sestru je opravdao riječima da je zabrinuta i da sam lakše trebao s njom, jer je stara i bolesna. “Okej, nema problema”, umirio sam ga. Kad je o rodbini riječ, jako mnogo drži do forme. Uvijek mi govori da u svakom selu treba graditi kuću i da krv nije voda. Znate kako to ide, prava starinska načela. Na vlastitu nesreću, uglavnom ignoriram njegove mudre riječi.

Epilog svega bila su još dva telefonska poziva. T. baka ipak me je poslušala – i na kraju bila oduševljena “crncem”. Bio je pristojan, uslužan, čak joj je i naočale popravio. Zračio je nečim što ju je obradovalo iako nije znao ni riječ hrvatskog. I na mene je tako djelovao, kad sam otišao po njih na Pleso.

Posljednja me zvala T. “Hvala ti što si me branio”, bilo je prvo što mi je rekla. “Čula sam sve i žao mi je.”

“Nema na čemu, znaš da sam romantičar”, odgovorio sam. “Zbog ljubavi bih otišao i na Ognjenu zemlju. I sa svima se posvadio.”

Isplati se to, vjerujem. Treba slušati svoje srce. A i mali joj je presladak. Takvo dijete nikad nisam vidio. Veselo, vrlo inteligentno, intenzivno tamnih očiju i čokoladne kože. Ime mu na hebrejskom znači “Božji dar”. I doista jest tako.

Fasciniraju me priče o prijateljstvima nakon ljubavne veze. Jer ni s jednom svojom bivšom nisam prijatelj. Nisam ni neprijatelj, da se odmah razumijemo. Preciznije bi bilo reći: nisam im ništa. Nema tu ni slike ni tona, ponašam se kao da ne postoje. Jer kod mene stvari stoje ovako – ako nisu za mene, ako ne valjaju, koji će mi klinac?! Za prijateljstvo je potrebno poštovanje, a ja ih ne poštujem. Za prijateljstvo je potrebno povjerenje, a ja im ne vjerujem. Napokon, za prijateljstvo je potrebna privrženost, a ja ih ne mogu smisliti.

I to nema veze s praštanjem. Oprostio sam sve što sam mogao oprostiti. Ali nisam zaboravio. Dođete li komu u restoran ili birtiju pa jedete i pijete cijeli dan te na kraju ne platite račun, gazda će možda kršćanski prijeći preko toga. Nemate novca, zaboravili ste novčanik, već će vas nekako opravdati. Ali nikad mu više nećete prekoračiti prag, u to možete biti sigurni. Jer će vas u glavi dobro zabilježiti.

Takav sam i ja. Bol i poniženja pamtim kao slon. Čak i kad prijeđem preko toga, čak i kad zaboravim – iskustvo me podsjeća da budem oprezan. Zato što s tim ženama nikad ne počinjem ispočetka. Bili smo nekad zajedno i kad se vidimo, struji nešto između nas, što god to bilo. I kako god se rastali. Bilo bi iznimno lako opet pogriješiti. Što je u redu, jer svi griješimo. Ali samo idiot griješi uvijek na istome mjestu.

A ja to nisam. Zato – apage satana. Ne diraj me, ne zovi me, ne šalji mi glupe poruke. Prijeđi na drugu stranu ceste kad me vidiš. Prođi kraj mene šutke, kao pokraj turskog groblja. Kao da me nema. Neću ti zamjeriti. Dapače, bilo bi mi draže da je tako.

Kolega s posla Neno i ja često razgovaramo o povijesti, kulturi, filozofiji… Sličnih smo nazora i obrazovanja, obojica u mnogočemu autodidakti. Obojica cijenimo znanje i umjetnost. Pa smo tako neki dan spomenuli Pustinjsku oluju i opljačkani bagdadski muzej, iz kojega su netragom nestala neprocjenjiva djela prvih svjetskih civilizacija uz Eufrat i Tigris. Tko zna gdje su i čije ih oči gledaju, ali sumnjam da su doista uništena u bombardiranju. To su priče za malu djecu. A mi smo već veliki dečki.

Govorili smo i o izgubljenom Seusovu blagu, prekrasnoj Vučedolskoj golubici i mnogim drugim lijepim stvarima. Bogu hvala, naša ih je zemlja puna. No meni su nekako najfascinantniji hrvatski glagoljski i ćirilićni kodeksi – misali, molitvenici, brevijari – srednjovjekovna remek-djela kaligrafije i minijaturistike. Većina se tih najčešće otetih dragocjenosti čuva u stranim, osvajačkim knjižnicama. Evo samo djelića, popis je doista dojmljiv…

Omišaljski misal iz 14. stoljeća, ali i desetak drugih kodeksa, nalazi se u Vatikanskoj knjižnici. U lenjingradskoj biblioteci (danas Sankt Peterburg) Saljtikov-Ščedrin čuva se pet kodeksa te 200 glagoljskih fragmenata. Državna biblioteka u Berlinu vlasnik je misala iz 1402. godine, poznatog pod imenom Berlinski misal. Nacionalna biblioteka u Beču posjeduje, između ostaloga, glasoviti Novakov misal iz 1381., Ročki misal s početka 15. stoljeća, Brevijar Vida Omišljanina, Kvadrigu Šimuna Grebla i Friščićev psaltir. Moskovski Državni povijesni muzej vlasnik je glagoljskog fragmenta od 17 listova misalića iz 15. stoljeća. Kraljevska biblioteka u Kopenhagenu dobila je u zamjenu Kopenhaški misal iz 15. stoljeća. Britanska biblioteka u Londonu čuva Glagoljski brevijar iz 15. stoljeća i tzv. Londonski odlomak iz 13. stoljeća. Knjižnica Bodlean u Oxfordu posjeduje čak pet glagoljskih kodeksa. U istanbulskoj, ako hoćete carigradskoj, biblioteci Sarayi čuva se glagoljski Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića s početka 15. stoljeća, koji je sa svoje 94 minijature i više od 380 inicijala najljepše iluminiran glagoljski kodeks. U padovskoj knjižnici Instituta za slavensku filologiju čuva se glagoljski brevijar iz 14. stoljeća. Općinska biblioteka u Sieni vlasnik je dvaju glagoljskih rukopisa, od kojih je jedan dar Alberta Fortisa, pisca knjige o Dalmaciji i zapisivača Hasanaginice.

Što veliš, prijatelju? Da se čovjek zamisli…

Ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva, tog pojma nema u mom rječniku. Uvijek velim: “Da mogu prijateljevati sa ženom, trebao bih biti peder, i još k tome slijep!” (Neka se homoseksualci ne uvrijede zbog tako sročene rečenice, posrijedi je razgovorni jezik, a u standardnom ionako ne postoji stilski neobilježen naziv za one koji naginju vlastitu spolu, uvijek je nažalost posrijedi neki pejorativni izraz.)

Jednostavno, gdje god postoji seksualna privlačnost, gdje god postoji napetost uzrokovana činjenicom da smo osim racionalnih i nagonska bića – nema prijateljstva.

Jer prijateljstvo je po (mojoj) definiciji odnos dvije po svemu ravnopravne osobe, odnos dvije osobe koje se nalaze na istoj razini. Bratski odnos. A ako jedna želi drugu, ako za njom žudi – automatski u tom odnosu postaje podređena. Zato što je, logično, spremna mnogo toga učiniti da je dobije. Eh sad, dokle će u tome ići, ovisi o njezinu svjetonazoru, moralnim načelima, upornosti… I možda ponajviše – o pruženim prilikama.

Što se mene tiče, “prijatelj” sam s udanim ženama, one kao da su mrtve, barem dok se ne rastave. Zato navodnici. Ne diram ni zauzete cure pa se i taj odnos može nazvati nekakvim “prijateljstvom”.

Bivše mi nisu prijateljice – nisu mi apsolutno ništa. Živciraju me zato pitanja poslije prekida: “Hoćemo li ostati prijatelji?” A kad smo to, zaboga, bili? Mi smo se, dušo, ševili, a s prijateljima se ne ševim, s njima pijem, idem na koncerte, gledam utakmice…

Kad se sve zbroji i oduzme, prijateljice su mi samo one koje mi se ama baš nimalo ne sviđaju. Ili one koje su prestare odnosno premlade da ih odvedem u krevet. Ostale? Brrr, nema teorije!

Činjenica da sam mnoge blagdane zbog raznih okolnosti proveo sam, svirajući uz Karlovačko, podsjetila me da vam nisam ispričao priču o svojoj gitari. To je vrlo osobit Stratocaster do kojega sam došao na još osobitiji način. Prije nekoliko godina u stan mi je banuo susjed i uzbuđeno izvalio: “Imam vrhunsku gitaru za tebe!”

“Kakvu gitaru?” upitah prilično nezainteresirano. Dobro sam ga poznavao. “Jel’ znaš Mireka? Onog specijalca što utjeruje dugove? Hajde sa mnom, moram se naći s njim, pa ću ti pokazati…” I tako, sjednemo mi u auto i odemo do birca na Savici. Dočekala nas je gromada od čovjeka, brat-bratu teška 120 kilograma i visoka najmanje dva metra. Alfa-mužjak, smrzneš se čim ga vidiš. I izvadi on gitaru iz prtljažnika, bez kovčega, umotanu u nekakvu prljavu tkaninu. Naježio sam se čim sam je uhvatio u ruke, već od težine. Tko je ikad objesio rasnu gitaru oko vrata, izrađenu prije sedamdesete, zna o čemu govorim. To je masa, pravo puno drvo. Jaja od toga otpadaju. Nije to današnja plastika ili koji već klinac.

“Koliko tražiš za nju?” rekoh Mireku kad sam je pregledao, pazeći da mi glas ne zadrhti. “Šest tisuća”, odgovori on. “Šest tisuća?! Jesi li normalan, čovječe? Za staru gitaru, u pitajboga kakvom stanju? Tko zna rade li joj uopće pick-upi… Dat ću ti tri, ali tek kad je uštekam”, pilio sam naopako, bez obzira na rizik da ostanem bez lude glave.

Prije nego što nastavim, moram istaknuti nekoliko pojedinosti. Vidite, ima trikova koje ne mogu kopirati oni što falsificiraju i oponašaju Fenderove gitare. Neću ih opisivati, bitno je samo reći da je gitara bila originalna, po serijskom broju iz 1969. godine. Znate li koliko često možete naći takvu stvarčicu na tržištu? Otprilike jednako kao u gradu tridesetogodišnju djevicu.

Uglavnom, Mirek je zaključio: “Vidjet ću još, imam kupca koji nudi više”, ali dao mi je gitaru na nekoliko sati, da je iskušam. Bilo mu je zapravo svejedno, tko zna kome ju je uzeo. Odmah sam zapalio kod frenda profesionalca, da vidim kako izgleda na Marshallu i Fenderu… Ako sam i imao nekih dvojbi, on me je potpuno razuvjerio. Pao je na dupe čim ju je vidio. Čak je otišao na Net, provjeriti brojeve iako je smatrao da je to posve nepotrebno. Čuo je prije toga kako zvuči. Bio je to čisti mrak. Ne znam kako da vam objasnim, ona sama svira. Mekana je, vrat joj je savršen, a tijelo poput ženskog. Čak je tako i oblikovana, kao nježna djevojačka leđa. Milina jedna! Sviđala mi se i vizualno iako nije bila crveno-bijela nego u boji drveta, s crnom pločom. I sve što je trebala bile su nove žice, ništa drugo.

Odlučih da se neću igrati, dat ću bilderu koliko traži, bila bi šteta propustiti takvo što zbog škrtosti. Nazvao sam ga da vidim kako ćemo dalje. Rekao je da je onaj tip otpao jer mu je bilo previše pet. “OK, dat ću ti četiri, za te novce mogu kupiti novog Fendera”, kazao sam na posljetku. Ne takvog, naravno, no tu sam mu sitnicu mudro prešutio. Pristao je, i tako sam napravio jedan od boljih poteza u životu. No najljepše je od svega bilo što mi je sutradan poznanik koji za velike pare dila instrumente razvikanim zagrebačkim glazbenicima na ruke nudio šesnaest tisuća kuna jer ju je našao u katalogu kao posebnu seriju, model s potpisom! Nisam je htio prodati, ni slučajno. Došla mi je kao dar s neba, i tako se prema njoj i ponašam.

A bogme, i komadi padaju na gitariste. Ustvari, nije bitan instrument, ovlaže se čim skuže umjetnika u vama. Srećom, rano sam to spoznao. Što mislite, zašto sviram harmoniku, tamburu, saksofon, gitaru…? Zašto pušem u didžiridu iako pojma nemam o cirkularnom disanju? Sve je to zbog žena, dragi moji. One pokreću svijet. Iako – ako hoćete zbariti curicu na tulumu osjećajnom izvedbom hita Krivo je more ili čime sličnim, odmah vam moram otkriti – to vam ondje neće uspjeti. Sviranje je usamljenički posao. Drugi loču, odvode djevojke – a vi ih zabavljate. Dok dođete na red, svi su mortus pijani. I kako onda do nje? Pa lako, pozovite je k sebi i organizirajte koncert nasamo. Kad vidi vaše spretne, gipke prstiće, bit će sigurna da su vam i ostali dijelovi takvi.

Odoh sada, malo ću je pomaziti. Jer ima dušu, i umire kad je ne sviram. K tome, treba mi treninga. Spomenuh već, svu silu praznika dočekao sam sâm.

I da, nemojte ništa reći Mireku. Dozna li za ovo, loše ću se provesti.

Iako sam stalno na Facebooku, servis mi služi samo za igru. Za opuštanje i zabavu. Da ga želim iskoristiti za posao, otvorio bih novi profil, nazvao ga po poduzeću ili projektu i počeo skupljati kontakte. Da ga želim rabiti kao mjesto za prosvjede ili humanitarne akcije, pametnije bi mi bilo da odmah odustanem. Jer nema smisla. Od Facebooka rijetko kad bude praktične koristi, on ljudima služi za umirivanje nečiste savjesti. Kao da u Africi ili na Haitiju jedu klikburgere. Kao da nose klikkapute. Kao da će ičiji „Sviđa mi se“ ili „Like“ ikome napuniti prazne džepove. Jebeš laptop-aktivizam. Nema teorije da se u takvo što uključim. A ako to i učinim, bit će to nakon što odlučim nešto konkretno i napraviti. Ne želim biti još jedna u masi samozadovoljnih internetskih ovaca.

Ciničan sam? Ni u kom slučaju. Uostalom, uvjerite se sami. Slučaj prvi: proljetos je jedna majka skupljala priloge za sjedalicu teško bolesnome sinu. Njezina je grupa imala oko 120.000 članova – a nekoliko puta nije uspjela skupiti potrebnih 20.000 kuna pa je ponavljala akciju. Sve dok neki čovjek u komentaru poluljutito nije zavapio: „Pa dobro, koliko vas tu ima, prestanite klikati i učinite nešto. Da je svatko od vas poslao po kunu, imala bi žena i za auto, a kamoli za autostolac!“

I bio je u pravu. Priznajem, lijen sam, najlakše mi komu pomoći ako oglase telefonski broj, no nazvat ću ga, sigurno. Ispunit ću i uplatnicu, samo rjeđe. Zbog vlastite komocije ne da mi se stajati u redu, bilo u banci bilo u pošti. Ali ne želim se zavaravati virtualnim bildanjem ega, isprazno mi to.

Isto vrijedi za prosvjede. Slučaj drugi, treći, četvrti – ima ih milijun: „Stegnite vi remen, bando lopovska“, dvaput u Zagrebu i jednom u Rijeci. Kolike su te grupe bile, ajme meni. Koliko je tu bilo otrovnih komentara i hrabrih reakcionara. A na trgovima po dvije tisuće ljudi, uvrh glave. Više policije i ubačenih agenata nego „revoltiranih“ građana. A i to su bili oni manje pametni. Oni drugi ostali su u toplome domu, u udobnom naslonjaču pred televizorom. Što će se mučiti, znaju kako će to završiti. Nikako. Žalibože truda i vremena.

Pitam se katkad što bi se dogodilo da su studenti šezdeset i neke u ondašnjoj državi imali Facebook. I znam odgovor, čovjek doista ne treba biti član Mense da to zaključi: ne bi se dogodilo ništa, aspolutno ništa. Gradovi ne gore od miš-revolucije.

Odlogirajmo se zato, napokon. I učinimo nešto. Samo ne na Facebooku, to je iluzija.

Najteže je biti bolestan. Zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu, rekao bi liječnik i dramatičar Čehov. U početku svi su prema vama divni, nježni i puni razumijevanja. Slušaju vaše boljke i na sve vam načine nastoje ugoditi. Ali s vremenom strpljenje im nestane. Istopi se kao da ga nikada nije bilo. Dojadi im slušati vaše jadikovke pa vas počnu izbjegavati. Na posljetku nitko vam ne dolazi. Pa ostanete bolesni – i sami ko kamen. Na teret svima, a pogotovo sebi.

Na sve bih pristao, pa i na smrt u pedesetoj, samo da ne budem ovisan o drugima, poput svoje bake. Nakon moždanog udara nepokretna je i slaba. Jedva govori. Već godinama o njoj se brine moja mati. Kupa je, hrani i presvlači, kao malo dijete, od jutra do mraka, svaki božji dan. Znam da je voli, znam i da daje sve od sebe. Ništa joj ne mogu prigovoriti, pogotovo ovako izdaleka, iz drugoga grada. Ali znam i da joj je katkad svega toga dosta, da je iscrpljena i da ni nju zdravlje baš ne služi.

A ja se često sjetim obje svoje bake, pogotovo kad raspravljam o današnjim curama. Vrijedne, starinski odgojene, marljive, poštene – bile su terminatori, a ne žene. Kad bih htio takvu, doslovce bih je morao iskopati. Sve su mogle same, i uvijek se na njih čovjek mogao osloniti. Jedna je davno umrla, a druga je još s nama, ali velim, teško bolesna i dobrim dijelom paralizirana.

Prva mi je otkrila knjige i učila me čitati pokazujući mi slova u Daničić-Karadžićevoj prastaroj Bibliji. Imali smo ih punu kuću, ali ta mi je Biblija bila najdraža, osobito priča o Samsonu i Dalili, iz Knjige o sucima. Znao sam je valjda napamet, koliko sam je puta pročitao. I onu o Davidu i Suzani, o Danijelu, o Josipu, kojeg su prodali u roblje…

Poslije je dovodila popove da me vide, koji nisu mogli vjerovati da s nepunih pet godina listam Sveto pismo. Ispitivali su me pojedinosti iz tih priča i zaprepašteni odlazili. Bila je strašno ponosna na mene zbog toga, jer njezin je unuk “pročitao cijelu Bibliju”, a njoj govore da laže!

Eh, nisam cijelu, bako, znaš da sam uvijek preskakao psalme. I da si me morala podmićivati bombonima da ti to čitam kad više nisi mogla vidjeti. Bile su mi dosadne te pjesme, tamo nije bilo junaka koji magarećom čeljusti mogu pobiti tri tisuće ljudi. Ni danas ih ne volim čitati, opet iz tvoje Biblije, koju čuvam u ormaru. Zajedno sa još dva reprinta tog izdanja, koja otvaram da se ona ne ošteti.

I neka se ne ljute Katančić, Kaštelan i ostali majstori prevoditelji, ali jekavski, kroatizirani versi te dvojice nešto su najljepše što se može napisati na hrvatskom jeziku. Uvijek me iznova zadive svojim prašnim, arhaičnim stilom, pogotovo sada, kada nisam čudo od djeteta, ali mnogo više o tome znam.

A s drugom sam, još živom bakom manje bio u kontaktu. I sad mi zbog toga krivo. K njoj sam odlazio na selo, najdulje ljeti, za vrijeme školskih praznika. Ganjao sam joj kokoši i patke po dvorištu, zavlačio se u štalu da vidim volove, tražio da mi napravi kandžiju kojom sam poslije, kad sam došao kući, majci razbio skupocjenu kristalnu vazu. Pokojni djed od drvenih rašlji načinio mi je male vile, da mogu ići s njima skupljati sijeno. Pamtim koliko me je bockalo kad sam se vozio u kolima. Slama je bila mnogo udobnija. I dao mi je pravi lovački nož, s drškom od jelenskoga roga, kakav nitko nije imao. Ehej, kakav sam frajer onda bio!

I pamtim da mi je kuhala crnu kavu, koju sam nekim čudom tamo smio piti a da mi ne naraste rep. I jeo sam što mi je god srce htjelo. “Reci, diko, što ćemo za ručak, hoćeš li da koku zakolje baka?” Potamanila bi ona sve svoje blago samo da kažem riječ, kao da joj nije bilo žao pilića koje sam joj jednom podavio u valovu. Ubila ih je hladna bunarska voda, a ja sam ih samo htio okupati. Uginuli su od šoka, njihovo ih žuto, pahuljasto paperje nije moglo zaštititi. I ništa mi ružno nije rekla, nikakav prijekor, “igralo se dite, nije znalo”, tako je objasnila djedu.

A kad sam je u Zagrebu vozio liječniku, pokazao sam joj avione na Plesu. “Ajme što su lipi, bíle se ko guske!” uzviknula je. I nije shvaćala zašto sam se nasmijao. Kao što ja nikad nisam razumio zašto nije htjela napustiti svoju kuću, avliju i polja. I zašto me je nekad mogla prekinuti u pola rečenice, samo da mi veli: “Pssst, slušaj kosovića kako piva!” Žena koja cijeli život živi u prirodi i koja sa sedamdeset i nešto na plećima primjećuje ljepotu ptičjeg pjeva, to mi je bilo fascinantno.

A sad mi nedostaje njezin kruh, vruć, tek izvađen iz krušne peći, kad je najslađi. Da ga namažem svinjskom masti, koja će se od topline odmah rastopiti na njemu, i pospem solju i sitno isjeckanim bijelim lukom. Kakav Proust, kakvi kolačići, to jelo siromaha, taj pastirski doručak, to je meni povratak u djetinjstvo!

Draga bako, ozdravi mi brzo, molim te. Nema više takvih poput tebe. Znam, sto posto – tražio sam.

U ovom društvu svaka rasprava o seksu izaziva burne reakcije. Jedni tvrde da smo previše opsjednuti njime, da ga ovo superbrzo, potrošačko vrijeme svodi na dodir dviju epidermi bez osjećaja, drugi vele da je riječ o normalnom ljudskom porivu i da ga ne treba idealizirati. Moja frendica spada u prvu skupinu, žali se da više nema pravih muškaraca, da su svi površni i da je zato, sa svojih trideset i nešto na nježnim ramenima, usamljena. Nikad nije imala dečka, ali nada se da će ga jednom naći. I ne čuva se za njega iz vjerskih razloga, jednostavno želi nekoga tko će cijeniti što joj je prvi.

Porječkali smo se, nehotice, jer mene je praksa nagnala da se svrstam na drugu stranu. I rastali smo se, oboje u uvjerenju da smo u pravu. A kako znam da nije jedina takva, ponovit ću djelić toga što sam joj rekao. I dodati ono što nisam stigao.

Teško je davati savjete ljudima koji zapravo ne poznaju život. Nego tvrdoglavo inzistiraju na principima koji su ih i učinili nesretnima i usamljenima. Nemam ništa protiv toga da žena nevina uđe u brak. Njezin izbor. Ali svakoj ću reći da nema pojma što je čeka. Što ako nije kompatibilna s “čovjekom svoga života”? Loš seks ili nedostatak seksa uništi svaku vezu. Provjerljivo. Jer stara je istina da dobar seks čini deset posto veze. A loš ili nikakav osamdeset. I to je kocka, u svakome slučaju. A čovjek koji se i s čim kocka za sebe ne može tvrditi da je ozbiljan.

Nemam ništa protiv toga da žena ima visoke kriterije i da čeka “pravoga”. Ali svaku ću pitati kako će znati koji je pravi. Šest mjeseci poznanstva ili veze ne znači ništa, neki tek nakon šest godina pokažu pravo lice. Kad s nekim pojedete kilogram soli, znat ćete kakav je. Ne prije. A znamo koliko se malo soli stavlja na jelo. To podrazumijeva zajednički život, iskušenja – i učenje na pogreškama. Kako ćete cijeniti ono što je dobro ako prije toga ne iskusite ono što je loše? Život nisu knjige a ljudi nisu dvodimenzionalni likovi na papiru.

Nemam ništa protiv toga da se žena nada sretnom raspletu i da bude optimistica. Pogotovo ako ništa od dotadašnjeg ponašanja ne želi promijeniti. Ali svaku ću pitati zna li sve nesretne, tužne sudbine koje ne jednom nego tisuću puta demantiraju ona dva-tri sretna primjera iz njezine okoline kada i ćorava kokoš nađe zrno. Čemu tvrdoglavost i tvrdokornost u poštovanju načela koja je dosad nisu usrećila?

I na posljetku, nemam ništa protiv toga da se žena ne podaje svakome. Ni ja to ne činim, ne može mi svaka ući u krevet. Samo ona koja me čime privuče. Ali kad god izađem na ulicu i prošetam se gradom, sretnem najmanje pedeset cura s kojima bih rado zgužvao plahte. Nitko mi ne može tvrditi da ne viđa dovoljno privlačne, seksi ljude. Kako ono pjeva Štulić, lijepe žene prolaze kroz grad? O da, i te kako.

Naravno, sve što sam rekao za žene vrijedi i za muškarce. Dajte, ljudi, izvucite glavu iz pijeska i promotrite malo svijet oko sebe. Svaki je čovjek sam po vlastitu izboru. Zašto? Zato što nešto radi krivo. I dok to ne promijeni, nema smisla kukati. Korisnije bi mu bilo da taj oštri, strogi pogled usmjeren prema drugima fokusira na sebe. Pa postane tolerantniji, otvoreniji, strpljiviji, hrabriji. I manje ohol, manje bahat, manje ciničan, manje probirljiv, manje uplašen. Jer svuda ima dobrih ljudi koji zaslužuju ljubav, pažnju i nježnost.