Prije točno godinu dana, 27. lipnja 2018., primljen sam u Kliniku za tumore. Dopodnevna kontrola pokazuje da sam zdrav. S karcinomom jezika veličine 4 x 5 x 1 centimetar, smješten sam u kategoriju T3 (T4 su udaljene metastaze i svršetak igre, uglavnom) i hitno operiran već 4. srpnja, čim su obavili potrebne pretrage i rezervirali dvoranu za osmosatni zahvat. A ja sam nakon svega dobro. Vratio sam težinu bez ikakvih problema, govorim sve bolje i razgovjetnije, jedino me muči lijeva ruka i stalna bol u ramenu. Smanjuje se i ona, doduše – kako je bilo, sad je super. Nemam se razloga žaliti, živ sam, krećem se i vozim auto. Daleko sam još od Mirogoja. I rekao sam da će tako biti, nisam li?
Tag: nalaz
35.
Otkako sam se vratio iz bolnice, ne jedem iz tanjura nego iz žute plastične posude. Tupperware, mislim, smije ići u mikrovalku, ništa joj neće biti. Služila mi je za pripremanje raznih juha i kašica. Čokolino je također često bio unutra. No čak i sad, kada na jelovniku imam daleko kompliciranije stvari, volim tu posudu. I čuvam je, jelo u njoj ne režem nožem niti se služim vilicom. Zato majci komotno mogu reći: “Ništa se ti ne brini, zdravo se hranim – jedem isključivo žlicom!”
34.
Soko Štarkov Smoki daleko je najbolji flips s kikirikijem. Upravo sam smazao onu najveću vrećicu. Žena zna da ga volim pa mi isključivo taj kupuje. Donosila mi ga je i u bolnicu, samo što mi je tada trebalo petnaest minuta da svladam tri-četiri komada. Nikako ih nisam mogao jesti kako Bog zapovijeda, tj. ugurati u usta punu šaku, pa sam na posljetku odustao – rekao sam joj da sve odnese kući. Baš sam frustriran bio.
E pa vremena su se promijenila! Problem mi ne predstavljaju ni ćevapi s lukom, a kamoli Smoki. Jedino s čipsom moram biti oprezan, tvrd je i oštrih rubova. A grickati ga pomalo, bez usputnoga prosipanja okolo, nije gušt. Jednostavno nije.
33.
Zamislite čovjeka bez nogu koji se popeo na Mount Everest. Jeste? To je pothvat – čudo, zapravo. S tim se možete složiti, je li tako? E sad zamislite čitavo mnoštvo takvih ljudi. Kako ćemo njih okarakterizirati? Supermenima da ih nazovemo? Pa ne bi bilo nepravedno.
O jednoj sličnoj grupi baš čitam, Ivana Kalogjera iz udruge Nismo same rekla mi je za njih. Članovi Udruge laringektomiranih osoba, kojima su kirurški uklonjeni grkljan i glasnice, najprije su u Zagrebu osnovali pjevački zbor Optimist, koji vodi Tamara Živković-Ivanović, a potom su slični zborovi pokrenuti i u Rijeci, Karlovcu, Osijeku… Kada čuju za to, Amerikanci ne mogu doći k sebi, u nevjerici su čak i kad ih vide. Pjevati bez organa za govor, to je kao da Albanci objave kako će sutra sletjeti na Mars!
Pravo se ponosim njima, dragi su mi kao da su moji. Jer to, napokon, i jesu.
29.
Dobio sam nalaz CT-a, otvorio ga, pročitao – pa odlučio otići na odjel provjeriti. Dva metka u srce, jedan u glavu, tako se to u špijunskim trilerima radi. Sigurno je sigurno.
Na “Otorini” nije bilo nikoga osim sestara i nepoznate doktorice. Nikad je vidio nisam, no svejedno sam joj prišao.
– Dobar dan, biste li, molim vas, samo preletjeli nalaz koji sam dobio, želim se uvjeriti da sam ga dobro interpretirao: nema stanica karcinoma, nema metastaza, čist sam, faca sam i direktor svemira?! – baš sam je tako pitao, majke mi.
Ozbiljno me pogledala, ali nije mogla sakriti smiješak u kutu usana. Uzela je papir. Dok je čitala, bio sam miran kao bubica.
– Da, sve je u redu, zdravi ste – napokon je uzvratila. Zahvalio sam joj, namignuo sestrama i zaputio se kući. Pa na semafor bilježim:
Faca i direktor svemira – Govno od raka 1:0.