Godišnjica

Prije točno četiri godine vratio sam se kući. Otprilike dva-tri tjedna prije planiranog, jer mi ništa nije zaraslo kako Bog zapovijeda pa me žena morala previjati. Ni o čemu pojma nismo imali. Ni da ne smijemo razgovarati dok se bavi mojim ranama – maske tada nisu bile aktualne! – ni kako se zaštititi od infekcija. Da sam u bolnici ostao malo dulje, izbjegao bih tonu komplikacija. Ali nije mi žao. Šef Kirurgije glave i vrata, sveučilišni profesor Aleksandar Milenović i njegovi štićenici Tomislav Tomičević i Boris Stubljar otad su mi stalno društvo, a Klinika za tumore drugi dom. Kad bih rekao da su mi dragi, malo bi to bilo. Riječi su danas otrcane i obeznačene, pogotovo one velike. No ako napišem da im dugujem život i da taj dug nikad neću otplatiti, ma što učinio, onda će valjda biti jasno što prema njima osjećam.

1.

Nije me bilo od 27. lipnja, tog sam jutra kročio u Kliniku za tumore, Ilica 197. Operiran sam 4. srpnja. Još raspravljaju o tome jesam li na stolu bio sedam ili osam sati. Bio je to težak slučaj i jedini sam bio na rasporedu. I oporavio sam se rekordno brzo, danas su mi izvadili konce na većini operiranih mjesta – jezik, vrat, ruka – i kod kuće sam.

Posljedice? Ima ih, ali sve u svemu – KZT je zlokobna ustanova samo dok ne upoznate osoblje. Kad provedete tjedan dana s njima, skužite da ste ušli u svemirski brod. Doktori Tomislav Tomičević, Boris Stubljar, Iva Ledinsky, Aleksandar Milenović… bdjeli su nada mnom. Sestre… Sestre su neopisive. Nisu s ovog planeta, nitko od njih nije – ne znam što bih drugo rekao za te drage ljude. Hvala im. Hvala i vama koji ste pitali, molili, zvali i podržavali me.

Ostao sam bez pola jezika i svih limfnih čvorova u vratu, ali odigrao sam svoju utakmicu dok sam gledao one koje su svi gledali. Zabavno je bilo. Kad govorim o tome, frfljam sve u šesnaest! 😀