Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti ljudi zbog kojih plačem kada oni plaču i smijem se kad se oni smiju. Buraz, starci, moja draga Ivkica – svi su iz mene izvlačili srž, svaki put kad bismo se vidjeli. Ona je dolazila stalno, dan za danom. I uvijek bih je željno iščekivao. Premda bih govorio da se ne treba mučiti, u dobrim sam rukama. Nije me slušala, samo bi se pojavila na vratima sobe broj šest.
Ne znam je li me ikad pogledala a da se nije nasmiješila. Lijep sam joj bio – a izgledao sam kao lik iz Jame. Spasila me na nebrojeno mnogo načina. Tek sam se peti dan, nakon šok-sobe i prebacivanja na odjel, odvažio uzeti prijatelje pod ruku – drenove, kateter, stalak s infuzijom – i odgegati se do zahoda, gdje je postojalo ogledalo. Dotad, nije me zanimalo kako izgledam – ne s kanilom u dušniku i sondom kroz jednjak što mi viri iz nosa.
I nije bilo loše, za prvi put. Borgovi su mi se oduvijek sviđali, osobito Sedma od Devet. Ali zakasnila je, sirota – već imam Deset od Deset.