Tramali, voltareni i slični lijekovi za bol divna su stvar, ali imaju ozbiljan nedostatak: svakih nekoliko dana iz sebe morate istisnuti nuklearnu podmornicu od 150 metara.
Nazvati taj problem zatvorom nije precizno, to je sranje epskih razmjera.
Tramali, voltareni i slični lijekovi za bol divna su stvar, ali imaju ozbiljan nedostatak: svakih nekoliko dana iz sebe morate istisnuti nuklearnu podmornicu od 150 metara.
Nazvati taj problem zatvorom nije precizno, to je sranje epskih razmjera.
Nije me bilo od 27. lipnja, tog sam jutra kročio u Kliniku za tumore, Ilica 197. Operiran sam 4. srpnja. Još raspravljaju o tome jesam li na stolu bio sedam ili osam sati. Bio je to težak slučaj i jedini sam bio na rasporedu. I oporavio sam se rekordno brzo, danas su mi izvadili konce na većini operiranih mjesta – jezik, vrat, ruka – i kod kuće sam.
Posljedice? Ima ih, ali sve u svemu – KZT je zlokobna ustanova samo dok ne upoznate osoblje. Kad provedete tjedan dana s njima, skužite da ste ušli u svemirski brod. Doktori Tomislav Tomičević, Boris Stubljar, Iva Ledinsky, Aleksandar Milenović… bdjeli su nada mnom. Sestre… Sestre su neopisive. Nisu s ovog planeta, nitko od njih nije – ne znam što bih drugo rekao za te drage ljude. Hvala im. Hvala i vama koji ste pitali, molili, zvali i podržavali me.
Ostao sam bez pola jezika i svih limfnih čvorova u vratu, ali odigrao sam svoju utakmicu dok sam gledao one koje su svi gledali. Zabavno je bilo. Kad govorim o tome, frfljam sve u šesnaest!