– Je li gospodin Stošić napokon otišao kući? – pitao sam danas sestru kad sam došao na kontrolu. Na hodniku ga nisam vidio, prvi put dosad.
– Da, kod kuće je – nasmiješila se. Znala je zašto pitam, u cijeloj bolnici valjda nije bilo stvora kojem, onakav ćoškast, nije bio drag. “Hvala kurcu”, gotovo mi se omaknulo. Čula je tek prvu riječ pa je odmah dodala: – S njim je sve bilo u redu pa smo ga pustili.
Uopće vam ne mogu opisati koliko me to obradovalo. A ni ime mu ne znam, samo prezime.