Malo o fonetici: u riječima ‘normalno’ i ‘rat’, primjerice, glas r izgovaram savršeno. U većini drugih slučajeva, neću ih sad nabrajati, zvuči umekšano. Isto je s glasom č – na početku riječi nemam problema s njim, izgovorit ću ‘čičak’ s besprijekornim prvim č, a drugi je opet umekšan i zapravo ć; nešto kao čićak.
Prostačiti također ne mogu. Kako da komu kažem: pićka ti materina – ispalo bi smiješno, a ne ljutito?! Ostale mi afrikate ne predstavljaju teškoću – ili barem sebe nisam uhvatio da ih izgovaram mekše nego inače. No i to valjda ovisi o distribuciji fonema, stručno rečeno, odnosno o okolini prijepornih glasova. Da mi se dâ dublje analizirati taj fenomen, vjerojatno bih došao do nekog zaključka ili pravila. Ali ne da mi se. Čemu, uostalom? Samo trebam više psovati – i sve će biti u redu. Srećom, živim u Hrvatskoj. Uskoro ću postati medicinsko čudo.