6.

Nakon šezdesetak skinutih i dvaput-triput pročitanih rasprava, doktorskih disertacija, pa i diplomskih radova o karcinomima glave i vrata počinjem shvaćati zašto su medicinari općenito teški pacijenti. Zato što previše znaju. Svjesni su svih opasnosti, poznate su im sve varijable.

S medicinom nemam ništa, “civil” sam. Štošta ne znam ili ne razumijem. Ali um mi je nervozan, sklon seciranju i vječno gladan informacija. Oduvijek je tako, nikad ga nisam uspijevao isključiti ili usporiti, čak ni kad je radio na moju štetu. Čitanje me smiruje. Problem nastaje kad odem korak dalje i počnem računati. Onda si zabijem autogol jer poslije ne mogu spavati. Ne zato što mi je statistika loša, dapače – izgledi za preživljavanje prilično su dobri. Nego stoga što nije precizna, izračun sam napravio na osnovi nepotpunih podataka. Da moji doktori nisu na godišnjem, izružio bih ih na pasja kola zato što u dijagnozu nisu upisali sve relevantne faktore. Pa u glavi imam deset rezultata umjesto samo jednog, savršeno točnog.

Pomalo sam poput Monka. Ne zbog fobija, nemam ih toliko, nego zbog manijakalnog perfekcionizma u pozadini. Nakon buđenja iz narkoze prvo mi je pitanje bilo – napisano na komadu papira, jer nisam mogao govoriti – jesu li mi prerezali facijalni živac. Umjesto da odmah kažu “da” ili “ne”, svi su se čudom čudili kako znam za to. Pa čitam, tikvani. I čim se vratite, očitat ću vam bukvicu. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog površnosti i podcjenjivanja bolesnika.

error: Alert: Content is protected !!