“Volim što ste pametni i što razmišljate”, rekao mi je danas doktor Milenović. “Da sam na vašemu mjestu, ni ja ne bih išao na zračenje!”
Pao mi je kamen sa srca. Radioterapija ostavlja strašne i trajne posljedice, pogotovo kad su usta posrijedi: prestanak lučenja sline, što rezultira ne samo suhoćom nego i karijesom; propadanje žila i tkiva zbog kojega su poslije nemogući ikakvi stomatološki zahvati; stalne infekcije; odumiranje mišića koji zatvaraju vilicu… Lomio sam se danima, naoružan tablicama i protokolima, što da odlučim. Na kraju to je umjesto mene učinio šef Odjela za kirurgiju glave i vrata Klinike za tumore, specijalist maksilofacijalne te plastične i rekonstrukcijske kirurgije – ukratko, čovjek koji zna sve. Potvrdio je moju tezu da konzilij koji propisuje nastavak liječenja gleda svjetske standarde, a ne pacijenta kao pojedinca – i nimalo se nije uvrijedio što sam mišljenje njihova trusta mozgova izvrgnuo pomnom sjeckanju, upravo suprotno. To mogu samo ljudi posve sigurni u sebe i svoju vještinu.
Kako god, između dva zla nisam morao birati manje. Što je dobro – kockar sam, sklon riziku i kad treba i kad ne treba, no ovdje je o životu riječ. Ako griješim, kazna će biti grozna. Jesam li dovoljno racionalan i logičan? Vode li me emocije, ponajprije strah, a ne razum? Koliko sam sve to proučio, onako objektivno? Bojao sam se da ću doživjeti živčani slom, toliko je bilo tih pitanja – i sva su bila okrutna, rezala su do kosti. Secirajući dijagnozu ujedno sam secirao sebe.
No s tim je sada gotovo, Rubikon je iza mene. Držite mi fige.