Zašto reći “volim te”

Glazboteka blog“Ne razumijem ljude koji 25 puta na dan kažu partneru ‘Volim te’, pa ni one koji imaju potrebu to čuti 50 puta na dan. Zar se na taj način ne izgubi čar, pravo značenje tih riječi? Zar se ne izližu?” pitala me jednom poznanica. Koja nipošto nije jedina s takvim stavom. Mnogo je onih škrtih na riječima. Jer se ljubav, kao, dokazuje isključivo djelima…

A kako se može izlizati riječ ako dolazi iz srca? Naoštrena namjerom, ona posiječe gore od mača. A ljubav joj, s druge strane, uvijek da blagost i toplinu. Pa zrači vedrinom, odijeva i hrani onoga komu je upućena.

I ne troše se riječi, troše se ljudi i osjećaji. Pa joj odgovorih: “Pogledaj dečka u oči, nasmiješi se i reci mu da ga voliš. Upalit će svaki put, izazvat će nešto u njemu, pa bilo to i 50 puta na dan. Ali moraš biti iskrena, ljubav se ne izjavljuje mehanički, i ne izjavljuje se preko one stvari. Onda dolazi do toga čega se bojiš, obezvređivanja riječi. Jer one samo prenose osjećaje, ne stvaraju ih. Ako ništa nemaš u sebi, ništa ne možeš ni izreći. A imaš li ljubavi, zagrijat ćeš svemir što god kazala. I kako god to učinila.”

Ja sam svakoj svojoj curi stalno govorio da je volim. I da mi je lijepa, da me pali i da je želim… Hm, znate na što mislim. Na neki način, zavodio sam ih svaki dan premda su bile moje i pripadale su mi i dušom i tijelom. Žene su takve, vole se osjećati privlačnima, željenima i voljenima. Ali i muškarci, nismo mi nikakve iznimke. Svatko voli čuti da je predmet obožavanja, divljenja i žudnje. Od toga se osjećamo živima, na neki način. Boljima, vrednijima.

Reći komu “volim te” znak je (pre)davanja, posvećenosti i potpune bliskosti. I treba hrabrosti da se to prizna. Shvaćam ako koga obrambeni mehanizmi sprečavaju u tome, to je normalno. Ali ništa ne možete dobiti ako niste spremni dati. Recite zato dečku ili djevojci češće da ga (je) volite. Ako on ili ona to zloupotrijebi, iskoristi, vaše osjećaje uperi protiv vas – to je samo znak da ste s pogrešnom osobom. Prava će vam to vratiti tisuću puta, i bit ćete nagrađeni za nježnost, odanost, vjernost… A tu pogrešnu osobu voda nek nosi. Jer nije znala, jer nije prepoznala, jer na vrijeme nije shvatila prave vrijednosti u životu.

Reći komu “volim te” znak je da vi to dobro znate. Znak je da ste hrabri, znak je da ne kalkulirate, znak je da shvaćate i da poštujete sebe. Jer nije hrabrost ogoljeti se pred drugima ne osjećajući ništa. Hrabrost je kad se bojite, kad osjećate strah od boli, razočaranja, tuge i svega kroz što ste prošli u prijašnjim vezama – a opet se otvarate, opet se izlažete, opet stojite na vjetrometini. I čekate hoće li vam osjećaji biti uzvraćeni.

Reći komu “volim te” znak je da ste čovjek, jednostavno. A ljudskost nikad ne gubi čar.

Melankolija

Glazboteka blogSinoć sam dugo švrljao jednim forumom u potrazi za inspiracijom. Čitao što ljudi pišu i katkad im odgovarao, u prilično čudnom raspoloženju. Jer me sve podsjećalo na nju. Dijelili smo ga godinama i nakon prekida ondje ni riječi nisam napisao. Da, i blog sam čak zatvorio. Na ljubavne staze nikad se ne vraćam. Pa onda ni na virtualne. Bez obzira na to koliko mi značile.

Sve dosad. I naletim na temu gdje jedna forumašica pita koliko ljudi razmišljaju o bivšima. Sjete li ih se katkad, pomisle li da su trebali ostati u vezi, bude li im žao…

Nesvjesno, pogodila je sve o čemu sam razmišljao. Stvarima koje smo putem podijelili, stvarima koje sam ja dao njoj, i ona ostavila meni. Stvarima koje joj vjerojatno ništa više ne znače. Ali znače meni, svemu unatoč.

I ne znam bude li njoj žao, ali znam da bude meni. No ne u smislu koji možda očekujete – ne žalim za prošlošću jer me nova veza uvijek riješi kovčega stare. Nego osjećam nešto što ne mogu precizno definirati – svaka žena u mom životu dobije komadić moga srca. Mojih sjećanja. Pa tako i ona. I kad se prošetam tim muzejom, metaforički rečeno, osjetim… melankoliju, valjda. Ne bol, ne gorčinu – nego tugu stoput, tisuću puta rasplinutu vremenom.

Ne znam kako da to nazovem, doista. Ali nije ružno. Tek me malčice štrecne.

Emancipacija

Glazboteka blogMeni očito nije suđeno da zdravo živim. Preskočio sam kavu, narezao brdo kobasice, slanine i drugih slavonskih kolača i izašao na balkon baciti opuške u vreću. Tek sam nedavno čuo – od nepušača, naravno – da oni mnogo više smrde nego dim cigarete. Osjetio nisam, iskreno rečeno. Ali, eto, postavio sam rekord – već punih pet minuta nisam zapalio pljugu. I još sam prozračio stan.

A onda sam na terasi ugledao nekoliko malih šarenih loptica. Isuse, otkad vas je toliko? Zar su negdje u kvartu napravili tvornicu mačaka?

I one su opazile mene pa su počele složno mjaukati. Orkestru su se ubrzo pridružili i mama i tata. Promatralo me šest, sedam… osam pari gladnih očiju. Što ću, vratio sam se u kuhinju, naslagao na tanjur ono za što sam mislio da nije previše začinjeno (a uglavnom sve je bilo ili ljuto ili slano – jer domaće je domaće) i počeo im dobacivati komadiće. Moja je zabrinutost bila posve neprimjerena – ono što nisu htjeli mačići pojeli su njihovi starci. Čak sam razmišljao da im dam i malo luka, a onda sam se sjetio da su mačke mesožderi. Nisu lude kao bedasti vegetarijanci, znaju one što valja. Nema obroka bez kulena i njegove seke, onako ukoso narezanih… Doduše, čuo sam da ima i onih koje bi dušu prodale za porciju poriluka – ali u to ne vjerujem dok ne vidim. Svašta!

Uglavnom, doručak sam im prepustio, ionako sam priželjkivao svoj obavezni crni napitak, u kojem žlica sama stoji okomito. Pa sad svako malo prođem pokraj prozora, da vidim što rade. Našle su djelić hlada u kutu i dremuckaju. Blago njima.

Bože, ja bih isto htio biti mačka! Najbolje lav. On ništa ne radi, samo spava, jede i jebe. Umjesto njega love lavice. A kad dođu kući, odnosno pod drvo, majstor tek jednim okom škicne što su mu donijele. “Oho, Thompsonova gazela! Super, njih volim! Mljac! ‘Ajd dofuraj mi to malo bliže, da ne moram ustajati. A sutra hoću zebru ili nekakvog bivola. I nemoj sad sliniti po meni, silo nečista, to ćemo poslije ručka, kad malo prilegnem.”

Zato i jest kralj životinja (premda je tigar nominalno jači). Jer je pametan i emancipiran. Znate kako se veli: um caruje, dundo Maroje.

Ima u nas, brate, novinara…

Glazboteka blogTu i tamo žalim za vremenima u jednome dnevnom listu kada bih pomagao kolegama pa zauzvrat dobivao uredničke ovlasti. Em mi se nitko više ne ulizuje da mu štogod objavim, em mi je iz ruku izbijen jedan od najmoćnijih aduta u povijesti novinarstva. Šefovsko mjesto donosilo mi je neočekivanu povlasticu da se riješim nakupljenih lektorsko-redaktorskih frustracija.

Priča je izgledala otprilike ovako: “Hoćeš li ikada više napisati da je lopta prošla pokraj vratiju?” pitao bih kandidata koji bi se drznuo nazvati i pitati kada će mu izaći tekst. “Neću, neću”, vikao bi u slušalicu on. “Aha, a to ti ispravljam već deset godina, svaki dan”, nastavio bih ja. “Ma neću sigurno, prošla je pokraj vrata, sunce li mu jebem i lopti i vratima!” cvilio je pokajnički dotični. “Ne psuj, zato nam novinarstvo i jest u kurcu, što svi novinari prostače”, upozorio sam ga i pitao dalje: “A zašto su vrata?” “Zato što imaju samo množinu!” slavodobitno je odgovarao. “Svaka čast, vidim da si listao kćerkine udžbenike. Hajde, dekliniraj mi sada imenicu kći…”

Onda bi nazvao drugi. “Koliko kartica ima slovnih mjesta?” pilio bih njega. “1800”, uzdahnuo bi on, već sluteći što ga čeka. “A zašto mi onda šalješ 3000 znakova ako sam rekao pola kartice, ha, ptico?”

I tako cijeli dan. Nije li očito zašto sam obožavao taj posao? Ako nije, uozbiljit ću se. Drukčije ne ide…

Ne znam jeste li kad čitali Matoševe kritike. Prvo, bile su briljantne, toliko dobre da vrijede i dan-danas. U ono doba, bio je nekakav Igor Mandić hrvatske kulture. Genijalan pisac, oštrouman kritičar – i svađalica. Uživao je u polemikama, ne znam s kim se nije zakvačio. Drugo, svaki je osvrt završavao dijelom o jeziku i stilu. Zato što tada niste mogli biti pisac ili novinar ako niste savršeno poznavali vlastiti jezik. Razapeli bi vas, u časku.

A danas? Danas radim na internetskom portalu – i križam se rukama i nogama. Tužno je koliko malo ljudi vodi računa o jeziku, u svemu što radi. Od svih stranica koje sam dosad vidio, jedino je ona u čijem sam nastajanju sudjelovao bila koliko-toliko uredna i sređena, i jedino je njezin vlasnik shvaćao da je – unatoč posve novome mediju – tekst i dalje ključan. A ne slike ili što već. Jest, on mora biti kraći i koncizniji, nisu to novine, ali nikad forma ne bi trebala biti ispred sadržaja. Barem kada su posrijedi poslovne stranice. Druga su stvar one s curama, tu doista nije bitno što je napisano. Jer bez određene brige o svom izrazu ispadate neuki i smiješni. Neprofesionalni. Kao da je teško osim novinara zaposliti još nekoga tko bi pregledao i prilagodio njihove najčešće briljantne konstrukcije. No to treba i platiti, a to je očito problem. Kad se štedi na krivome mjestu. Klijentu nećete doći odjeveni u dronjke, važan vam je dojam koji ćete na njega ostaviti. Odijelo vam je svojevrsna iskaznica. Otkud ideja da jezik nije? On odaje vaše znanje, obrazovanost, inteligenciju na posljetku. Tko jasno misli, jasno i govori. A informacija – i sposobnost njezina prenošenja i interpretiranja – osnova je ovog vrlog novog svijeta. I tome se jednostavno treba prilagoditi. Bila riječ o webu, dnevnom tisku, znanstvenoj publikaciji ili nekom drugom obliku javne komunikacije, svejedno. U suprotnom, obezvređujete i podcjenjujete onoga kome je vaša poruka upućena. Kad vrijeme potrebno za reakciju – znači, prihvaćanje, analizu i odgovor – troši na njeno dešifriranje. Razumijevanje onoga što je pjesnik htio reći. E pa neke bi pjesnike stvarno trebalo vratiti u osnovnu školu. Ne samo zbog pravopisa nego i zbog logike, jednostavnosti i sustavnosti. Teško je, međutim, učiti, disciplinirati se i prihvatiti činjenicu da nešto loše činite. Lakše je nadrljati bilo što, pa neka stoji. Na tuđu muku i vlastitu bruku.

Kilavci

10Mrzim kilavce na cesti. Metiljavce koji mile kao da će svaki čas ispustiti dušu. Boli njih briga što su u deset minuta genijalne vožnje iza sebe napravili kilometarsku kolonu. Ne žuri im se. Pomislio bi čovjek – netko ih je po smrt poslao. Pa oklijevaju. Ili štede benzin. Majku vam vašu, ako vam je do štednje, ostavite auto u garaži. Pješačite. Vozite se biciklom ili tramvajem. Samo mi ne izlazite pred oči. Jer ću prvom sljedećem izbušiti gume. I poslati ga u autoškolu. Gdje će ga naučiti ono što je propustio – da ograničenje brzine na šezdeset ili sedamdeset kilometara na sat ne znači da mora voziti trideset. Da u vožnji ne telefonira nego da desnu ruku umjesto za držanje mobitela iskoristi za prebacivanje iz druge u treću. Da ne zvirla okolo objašnjavajući frendu gdje su najbolji kupleraji u gradu nego da gleda pred sebe. Pa mu neće na pamet pasti da se prestrojava deset metara ispred semafora. Preko pune crte, na zeleno svjetlo. I onda se čudi što mu trubim. Kao da smo na igralištu. Kakav penal, nisam ga ni taknuo, sam je pao, duše mi! A promašio sam ga za milimetar, jedva sam ga izbjegao. Da mi nije žao vlastita auta, tako bih ga razvalio da bi se pola sata okretao na asfaltu. Poput ringišpila. A onda bih ga izvukao iz te limenke da mu otkinem glavu.

Bijesan sam? O da, jesam. Kako ne bih bio, mogao sam poginuti zbog idiota. Ne jednom nego svaki dan. Zbog onih koji mi se zalijepe na rep pa piče pet milimetara iza moga branika. Što da zakočim, tupane, gdje bismo obojica završili? Ha? Imaš li ti mozga, imalo? Zbog onih koji se prebacuju iz traka u trak a da ne pogledaju u retrovizor. Pa čak i ne mahnu u znak isprike zbog škripanja i cviljenja sirotih mojih guma. Zbog onih koji od silnih decibela što im trešte iz tatine kante ne primjećuju ništa drugo. Na koncertu su, ne bi uočili ni NLO da im se spusti na krov. Zbog onih koji ne dopuštaju ostalim sudionicima da se uključe u promet. A ne, nećeš, zašto bi ti uletio ispred mene, ne dam! (Tu dakako ne računam pametnjakoviće koji se voze žutim, zabranjenim dijelom jer im se ne da čekati pa zadržavaju gradske autobuse. Takve ni ja ne puštam, iz principa.) A pogotovo zbog onih koji nisu svjesni da na svakom vozilu već desetljećima postoji izum koji se zove žmigavac. Ili pokazivač smjera. Koji služi baš za to što mu ime kaže – da nagovijesti drugima kamo ćeš. A ne da ti bude ukras.

Da je meni ministarska fotelja, sve bih to zauvijek maknuo s ulica. Ne samo da bih im oduzeo vozačku i naplatio milijunsku kaznu nego bi doživotno morali hodati kamo god pošli. Nema druge. Zagreb je prometni Teksas, odavno. I pitanje je samo koliko ljudi treba najebati da se to promijeni.

Ljubavna priča

Glazboteka blogOpet sam u kvartu naletio na Romea. Nije se presvukao, i dalje je bio u uniformi vojnoga policajca. Običaj mu je, kao i meni, poslije posla prosjediti rundu-dvije na terasi naše male birtije. Ja naručujem isključivo Karlovačko, a on uglavnom pije kavu ili čaj, rijetki su petci da zatraži pivo ili štogod žešće. I sviđao mi se zbog toga iako iz dna duše prezirem kokakoličare. Možda zbog samodiscipline koju posjeduje i koju moja malenkost nipošto ne želi steći. Moja je teorija da svaki čovjek mora imati svoj otrov. Ako nije tako, postane manijak ili političar. A to i nije neko postignuće, zar ne?

Ali druga je stvar kad padne mrak. Kao da se dolaskom večeri čudni demoni probude u njemu. Tada prijeđe na votku, uglavnom čistu. Uzme od konobarice nekoliko medvjeda, za džuboks, i počne nizati jednu za drugom, kao da pije na normu. Češće sam nego u društvu, muškom ili ženskom, svejedno. A nije da tako mora biti, ima dečko i spiku i lovu, koliko se god izgledom razlikovao od slavnoga veronskog imenjaka. Lako bi mogao zbariti neku lokalnu curicu, bez pol frke. No Romeo je oženjen. Supruga mu je invalid u kolicima. Nepokretna je otkako se pokušala ubiti. Iz njegova službenog pištolja. Kako mi je ispričao jednom kad smo u gluho doba noći dobrano nacvrcani sjedili pokraj obližnjega kioska, imala je spontani pobačaj. Nekoliko dana poslije toga, duševno rastrojena, ispalila si je metak u grudi dok je on bio na poslu. Zatekao ju je na podu, u lokvi krvi. A samo ga je providnost kući poslala ranije nego obično. Ili ironija sudbine.

Rekao mi je tada nešto što sam zauvijek zapamtio. Kazao je: “Čuj, stari, ja tu ženu volim, kakva god bila. Znaš ono, u dobru i zlu, tako sam rekao u crkvi. I nimalo joj ne zamjeram, poznam je, ona je vedra i vesela, pravi je borac. Samo što onda nije bila pri sebi, bila je luda od tuge i hormona. I nije mogla misliti…”

Nisam znao što bih mu na to odgovorio. Nešto me steglo u grlu i nisam mogao ispustiti ni glasa. Prave riječi ne mogu pronaći ni danas. Ali kad god ga vidim da sjedi na terasi, skrenem s puta i naručim cugu. Da čovjek ne pije sam.

Dosjei XXX

Uvijek velim: “Nema zahoda bez Playboya, Hustlera ili Erotike, a bogami ni računala bez švedskih akcijskih filmova.” No blog zapravo nije o količini erotike ili pornografije na vašim kompjutorima (i ne sumnjam da je ima!) nego o tome kako se vaši partneri odnose prema toj činjenici.

A moje su se cure rijetko mirile s tim, tek mi je posljednja priznala da i ona skuplja dosjee XXX. Pamtim da sam prije nekoliko godina jedva zaustavio malu da mi u napadu ljubomore ne obriše sve što imam na hard-disku. Direktorije s fotkama Michelle Pffeifer, Laetitije Caste, Angeline Jolie i drugih što ih požrtvovno skupljah (imam ih na tisuće), nekoliko desetaka njemačkih edukacijskih filmova (dogurao sam do razine da tečno govorim fraze poput Ja, Schatzi, das ist fantastisch, schneller, schneller… i slične) i otprilike tisuću tematskih videoklipova, sortiranih i imenovanih po radnji (mislim da ju je ta temeljitost i preciznost najviše izula iz cipela). Uglavnom, morao sam je vezati za radijator dok se ne smiri.

No to što nije uspjelo njoj pošlo je za rukom sljedećoj – rogoborila je, rogoborila, a onda jednog dana prijeporne fajlove marljivo pospremila u Recycle Byn. No kako sam pretpostavljao da će učiniti takvo što čim je na trenutak ostavim samu, šteta nije bila velika – jednostavno sam izvukao rezervni, eksterni tvrdi disk i sve vratio natrag.

Eh sad, zanima me reagiraju li tako sve djevojke (čisto sumnjam!), što o tome misle i smeta li im skladištenje sličnog materijala koji nama dečkima služi za trenutke kada izgubimo inspiraciju za bavljenje samim sobom. Ili pak za pokazivanje prijateljima svega blaga što smo ga mukotrpno stekli skidanjem s Neta ili presnimavanjem bezbrojnih DVD-ova. Jesu li i one (razložno) posesivne poput mojih cura ili samo nemam sreće? Jer koliko god ponavljao da smo mi muškarci vizualni tipovi i da nam katkad treba poticaj, simptomatična je ta ženska preosjetljivost. Ispada da čovjek u vezi ne samo da ne smije gledati pornofilmove nego, sačuvajbože, ne bi trebao ni masturbirati. Ako sumnjate u to, prosurfajte malo internetom. To o čemu sada govorim tema je mnogih podforuma s predznakom “Ljubav, erotika, seks”. Dakako da ima i onih koje gledaju porniće, dakako da ima onih koji razumiju partnerove potrebe. Ali još je mnogo, i previše onih koji klinca ne znaju o seksu i seksualnosti. Oba spola. Kao da živimo u srednjem vijeku.

Opet, čemu se ja čudim, kao da išta znamo i o čemu. Hrvati su narod nojeva i još će dugo trebati da se neke stvari promijene. Nabolje ili nagore, to ovisi samo o nama.

Devet u Sedmu

Umoran sam i pospan, Zvjezdane staze uvijek mi poremete bioritam. Kući se već nekako redovito vraćam oko ponoći, ali nema teorije da propustim epizodu, unatoč iscrpljenosti. Lud sam za svime što ima znanstvenofantastični predznak, a kako više ne gutam Herberta, Clarkea, Lema, Asimova, Dicka, LeGiunovu i ostale velikane SF-a, zadovoljavam se Voyagerom, koji prikazuju po tko zna koji put, ali nema veze. O kvaliteti bilo kojega serijala recite što hoćete, ali meni ne treba mnogo da se ufuram u cijelu priču i da zajedno s njima pičim Alfa ili Delta-kvadrantom. Ponesu me začas, bez ikakvih problema.

Putem, razumije se, kontempliram o tome bih li radije kresnuo Borgovku Sedmu od Devet, koja u svojoj maloj vjerojatno ima ugrađen vibrator s četiri brzine i umjetnu regulaciju temperature, što smatram neodoljivim, ili pak Klingonku Torres, čijeg bih se vatrenog stiska zasigurno godinama sjećao. Barem zbog modrica na vratu i leđima. Ne znam što bih im radio, ali sumnjam da bi trajalo dulje od uvodne špice. I tako nekoliko puta, sve dok bivšu Anniku Hansen ne bih preimenovao u Devet u Sedmu. Uglavnom, osramotio bih planet Zemlju, ali baš me briga za našu reputaciju. Osim njih dvije, i feministice bi mi štošta zbog toga prigovorile, ali tko njih sluša. I one su Borg, autistične u svom neprekidnom zanovijetanju. Dečki, mi smo babe, otpor vam je džabe!

Velim, ljubitelj sam Voyagera zbog Jeri Ryan (doista, Resistance is futile!) pa mi zadubljenom u njezin kostimić manje idu na živce scenarističke nelogičnosti i činjenica da apsolutno svaki lik u tom džumbusu rješenje nekog problema nađe nakon tri nanosekunde napetog razmišljanja. Pa da, trebalo je kalibrirati generator sekvencijalne singularnosti da bi se na potprostornoj razini molekule razdvojile na tercijarne neutrone! Kako sam glup, zašto se ja toga nisam sjetio?!

No nešto ipak ne mogu riješiti. Problem je filozofske, egzistencijalne prirode. Poput Hegelove dijalektike, ševa kod nas muškaraca ima tri dijela. Ako je teza sam čin, neovisno o tome koliko trajao, a antiteza paljenje cigarete, sinteza bi sigurno bila hvalisanje pred frendovima. Jer, što nama znači prolazno krevetsko zadovoljstvo s nekom super ribom prema stoljetnom poštovanju i besplatnoj cugi koju zaslužimo prepričavajući raji u kvartu sočne detalje te veze?

Zato se često dogodi da tom slatkom golicanju ega podlegnu i najtvrđi igrači, koji se kunu u diskreciju sve dok ih arhetipska, animalna potreba da zapišavanjem označe svoj teritorij – katkad potpomognuta određenom količinom maligana – ne natjera da pred publikom glasno viknu: “To je moje!” Odnosno: “Dečki, znate onu malu plavu iz videoteke? E, sinoć sam je jebo ko Hektor, petput bez vađenja!”

Stoga, što će mi Sedma od Devet u onoj pustoši, odakle i Bog izvodi kornere, bez ikakve veze s matičnim planetom? Komu da išta izlanem? Došlo bi mi da puknem od muke.

I da mogu, ne bih je ni pipnuo, majke mi.

Afere

Glazboteka blogPostoji milijun razloga zbog kojih se ljudi u vezi ili braku upuštaju u ljubavne afere. I što se mene tiče, ni jedno jedino opravdanje. Bila riječ o radoznalosti, skretanju pozornosti, hedonizmu, neispunjenim potrebama, osveti, slučajnosti, krizi srednjih godina – o čemu god – nevjeru ne trpim i ne opraštam. Prvo, zato što nijednu svoju curu nisam prevario. Nikad. Drugo, zato što povjerenje u vezi ne svodim na krevet – iako izgleda da upravo to činim. Ali ako osobi kraj koje spavam, koju slušam kako diše, koju pokrivam da se ne prehladi, čiji miris kose udišem dok je grlim na jastuku – koju dakle volim i do koje mi je silno stalo – nije do razgovora kojim bismo pokušali riješiti probleme nego po utjehu i razumijevanje odlazi drugome, o kakvoj je ljubavi uopće tu riječ?! Jer u tome je ključ: za nevjeru potrebno je dvoje.

Napominjem, odmah sam isključio one kojima je prijevara modus vivendi i modus operandi. Takvi mi ne mogu ni blizu prići. Imam dovoljno mozga, a i vještičju, gotovo dijaboličnu intuiciju, pa ih odmah prokužim. I u startu prekrižim. Nimfomanke su mi bile zabavne prije deset-petnaest godina, sada bi me takva strast brzo zamorila. A i vođenje ljubavi oduvijek sam shvaćao kao metafizički, gotovo sveti čin. Koji uključuje potpuno predavanje, brigu više za partnerov, a ne za vlastiti užitak. I to nisu prazne riječi: davno sam naučio da se uloženo uvijek deseterostruko, stostruko vrati. To bi možda bio treći razlog, što njezino tijelo doživljavam kao hram. Koji posjećujem s poštovanjem, vilinski nježno. I koji je samo moj, ne pada mi na pamet dijeliti ga.

I zato velim: ako mojoj partnerici više nije do komunikacije sa mnom, to se vrlo, vrlo teško popravlja. I za to sam dijelom i ja kriv. A tu razbijenu vazu praktički je nemoguće zalijepiti. Bolje je onda razići se, otići svatko na svoju stranu. Uliti novo vino u nove mjehove. Pokušati s nekim drugim. Živjeti bez sumnje koja razdire dušu.

I nema razloga da se to odgađa. Često se čudim ljudima koji se izgovaraju djecom, roditeljima, rodbinom… Pa zar će vam selo uređivati život? Određivati s kim ćete dijeliti stol i postelju? S kim će vas, na posljetku, pokopati? Smiješno. Praktički pola života proživjet ćete bez ćaće i matere, dokad ih namjeravate slušati? A što se klinaca tiče, oni predobro osjete napetost, bijes, nepovjerenje, mržnju… I zdraviji su ako rastu bez toga, samo sa sretnom majkom. Ili ocem.

No da ne zaboravim: ako se ikad dogodi da prevarim djevojku ili suprugu, u što doista sumnjam, ali neka, rasprave radi – ne bih joj to priznao ni da me uhvati na ljubavnici. Zašto bih je povrijedio tobožnjim poštenjem? Pa da mi je do toga bilo, da sam tako karakteran, ne bih umočio tintilinića u drugu ženu. Čemu lažna iskrenost, čemu licemjerje? Zgriješio si – sada živi s tim, šupčino! Imao si obraza misliti spolovilom, sad imaj obraza šutjeti. Tako ćeš iskazati privrženost, a ne priznanjem. Zar bih trebao priznati prijevaru samo zato što mi je lakše teret prebaciti na (nedužnu ili manje krivu) drugu stranu nego nositi se s tim što sam napravio? Nema teorije, to rade moralne euglene.

I to pravilo ima samo jednu iznimku; u slučaju da pokupim spolnu bolest, rekao bih joj za svoju aferu. Povrijedio bih je, znam. Ali barem bi odmah otišla na Gupčevu zvijezdu. Samo, ondje liječe tijelo, dušu ne. To može isključivo vrijeme.

Barska mušica

Prije nego što sam ga isključio, sat je zvonio dobrih dvadeset minuta. Nije da ga nisam čuo, jednostavno sam ignorirao njegov poziv na ustajanje iz toploga kreveta, još u polusnu. Jutro mi je prebrzo došlo. I nisam ga uspio odgoditi zavlačeći glavu pod jastuk.

Doručak sam preskočio, cigareta mi je bila u ustima i prije nego što sam otvorio oči. Bos sam otapkao u kuhinju, skuhati kavu. Pločice su bile hladne poput groba, i to me razbudilo. Prije WC-a potražio sam papuče. Sudeći po pojavi koju nazivam jutarnja letva, ondje ću se morati dulje zadržati. Mamurni mozak neuspješno je govorio mom razgoropađenom Mišku: “Hajde, stari, opusti se, puknut će čovjeku mjehur zbog tebe!” On mu je pak flegmatično uzvraćao: “Tko, jel’ ja?” Sve u svemu, bila je to jalova molba. Morao sam pokazati inicijativu, doslovce preuzeti stvar u svoje ruke i riješiti se muke. Koliko truda zbog najobičnijeg pišanja! Prvom prigodom kad mi u stan uleti netko tko se u to razumije reći ću mu da prokletu školjku ugradi na strop, to je zbog smjera mnogo prikladniji položaj za obavljanje prvih rituala. Barem nama muškarcima.

A kavu sam morao kuhati dvaput. Dok sam se vratio, sva je voda isparila. Primio sam to prilično mirno, valjda zbog spomenute postpubertetske manipulacije.

Ipak, bojim se da nešto nije u redu s mojim znakovnim govorom. Jer ni jučer nisam izbjegao pijanku. Neplaniranu, na povratku s posla, kako to uglavnom biva. Dečkima s terase mahnuo sam samo na pozdrav, a ne u značenju: “Imam nešto love u džepu, jeste li za besplatnu cugu?” No po reakcijama i posljedicama, to je više moj nego njihov komunikacijski problem.

I zato me opet boli glava, želudac mi ne radi pa živim na kavi i nikotinu. I Jadranka me čudno gleda. Ili sam je sinoć bario ili sam joj na putu do trgovine mašući možda opsovao mater. Ona je konobarica u našem kafiću, malom, toplom kvartovskom gnijezdu. “Više volim da mi žensko od šezdeset godina donosi pivo nego klinac od dvadeset”, rekao sam svojedobno gazdi. Poslušao me jer sam po količini popijenog alkohola odavno tamo trebao biti dioničar. I tako je stigla ona, niska, crne kose i čudno razmaknutih zelenih očiju. Oličenje snova mog frenda Bože, koji često veli: “Jebeš curu koja nema 130 kila, ne može te ni pritisnuti kako treba.” Jadrolinija, tako zovem našu rascvjetanu baku. A njega pak Božo Puf, zbog redovitih turističkih posjeta Mađarskoj i opskurnih bolesti koje odande donese. Vozačka posla. Pitam se kakve cure ondje bira, valjda su mlađe ako već nisu lakše. Jeftinije su sigurno, džabe je uvijek najskuplje. No Božo ne može previše birati. Ja mogu jer za razliku od njega imam sve zube. Ali nemam želudac kao on, barem dok se dobro ne nalijem. Toliko da mi počne utjecati na vid. Zato i plaćam više od njega. Jedino Jadranki katkad ostanem dužan. Kad je napalim, a onda odem kući grliti porculan.

Opet, tko zna, možda se jednom i probudim kraj nje. Bit će to povod da si čestitam. Jer sam po tko zna koji put uspio nadmašiti sebe. Što ne znači da ću preskočiti povraćanje. Samo ću malo promijeniti raspored.

error: Alert: Content is protected !!