Sinoć sam dugo švrljao jednim forumom u potrazi za inspiracijom. Čitao što ljudi pišu i katkad im odgovarao, u prilično čudnom raspoloženju. Jer me sve podsjećalo na nju. Dijelili smo ga godinama i nakon prekida ondje ni riječi nisam napisao. Da, i blog sam čak zatvorio. Na ljubavne staze nikad se ne vraćam. Pa onda ni na virtualne. Bez obzira na to koliko mi značile.
Sve dosad. I naletim na temu gdje jedna forumašica pita koliko ljudi razmišljaju o bivšima. Sjete li ih se katkad, pomisle li da su trebali ostati u vezi, bude li im žao…
Nesvjesno, pogodila je sve o čemu sam razmišljao. Stvarima koje smo putem podijelili, stvarima koje sam ja dao njoj, i ona ostavila meni. Stvarima koje joj vjerojatno ništa više ne znače. Ali znače meni, svemu unatoč.
I ne znam bude li njoj žao, ali znam da bude meni. No ne u smislu koji možda očekujete – ne žalim za prošlošću jer me nova veza uvijek riješi kovčega stare. Nego osjećam nešto što ne mogu precizno definirati – svaka žena u mom životu dobije komadić moga srca. Mojih sjećanja. Pa tako i ona. I kad se prošetam tim muzejom, metaforički rečeno, osjetim… melankoliju, valjda. Ne bol, ne gorčinu – nego tugu stoput, tisuću puta rasplinutu vremenom.
Ne znam kako da to nazovem, doista. Ali nije ružno. Tek me malčice štrecne.