Najteže je biti bolestan. Zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu, rekao bi liječnik i dramatičar Čehov. U početku svi su prema vama divni, nježni i puni razumijevanja. Slušaju vaše boljke i na sve vam načine nastoje ugoditi. Ali s vremenom strpljenje im nestane. Istopi se kao da ga nikada nije bilo. Dojadi im slušati vaše jadikovke pa vas počnu izbjegavati. Na posljetku nitko vam ne dolazi. Pa ostanete bolesni – i sami ko kamen. Na teret svima, a pogotovo sebi.
Na sve bih pristao, pa i na smrt u pedesetoj, samo da ne budem ovisan o drugima, poput svoje bake. Nakon moždanog udara nepokretna je i slaba. Jedva govori. Već godinama o njoj se brine moja mati. Kupa je, hrani i presvlači, kao malo dijete, od jutra do mraka, svaki božji dan. Znam da je voli, znam i da daje sve od sebe. Ništa joj ne mogu prigovoriti, pogotovo ovako izdaleka, iz drugoga grada. Ali znam i da joj je katkad svega toga dosta, da je iscrpljena i da ni nju zdravlje baš ne služi.
A ja se često sjetim obje svoje bake, pogotovo kad raspravljam o današnjim curama. Vrijedne, starinski odgojene, marljive, poštene – bile su terminatori, a ne žene. Kad bih htio takvu, doslovce bih je morao iskopati. Sve su mogle same, i uvijek se na njih čovjek mogao osloniti. Jedna je davno umrla, a druga je još s nama, ali velim, teško bolesna i dobrim dijelom paralizirana.
Prva mi je otkrila knjige i učila me čitati pokazujući mi slova u Daničić-Karadžićevoj prastaroj Bibliji. Imali smo ih punu kuću, ali ta mi je Biblija bila najdraža, osobito priča o Samsonu i Dalili, iz Knjige o sucima. Znao sam je valjda napamet, koliko sam je puta pročitao. I onu o Davidu i Suzani, o Danijelu, o Josipu, kojeg su prodali u roblje…
Poslije je dovodila popove da me vide, koji nisu mogli vjerovati da s nepunih pet godina listam Sveto pismo. Ispitivali su me pojedinosti iz tih priča i zaprepašteni odlazili. Bila je strašno ponosna na mene zbog toga, jer njezin je unuk “pročitao cijelu Bibliju”, a njoj govore da laže!
Eh, nisam cijelu, bako, znaš da sam uvijek preskakao psalme. I da si me morala podmićivati bombonima da ti to čitam kad više nisi mogla vidjeti. Bile su mi dosadne te pjesme, tamo nije bilo junaka koji magarećom čeljusti mogu pobiti tri tisuće ljudi. Ni danas ih ne volim čitati, opet iz tvoje Biblije, koju čuvam u ormaru. Zajedno sa još dva reprinta tog izdanja, koja otvaram da se ona ne ošteti.
I neka se ne ljute Katančić, Kaštelan i ostali majstori prevoditelji, ali jekavski, kroatizirani versi te dvojice nešto su najljepše što se može napisati na hrvatskom jeziku. Uvijek me iznova zadive svojim prašnim, arhaičnim stilom, pogotovo sada, kada nisam čudo od djeteta, ali mnogo više o tome znam.
A s drugom sam, još živom bakom manje bio u kontaktu. I sad mi zbog toga krivo. K njoj sam odlazio na selo, najdulje ljeti, za vrijeme školskih praznika. Ganjao sam joj kokoši i patke po dvorištu, zavlačio se u štalu da vidim volove, tražio da mi napravi kandžiju kojom sam poslije, kad sam došao kući, majci razbio skupocjenu kristalnu vazu. Pokojni djed od drvenih rašlji načinio mi je male vile, da mogu ići s njima skupljati sijeno. Pamtim koliko me je bockalo kad sam se vozio u kolima. Slama je bila mnogo udobnija. I dao mi je pravi lovački nož, s drškom od jelenskoga roga, kakav nitko nije imao. Ehej, kakav sam frajer onda bio!
I pamtim da mi je kuhala crnu kavu, koju sam nekim čudom tamo smio piti a da mi ne naraste rep. I jeo sam što mi je god srce htjelo. “Reci, diko, što ćemo za ručak, hoćeš li da koku zakolje baka?” Potamanila bi ona sve svoje blago samo da kažem riječ, kao da joj nije bilo žao pilića koje sam joj jednom podavio u valovu. Ubila ih je hladna bunarska voda, a ja sam ih samo htio okupati. Uginuli su od šoka, njihovo ih žuto, pahuljasto paperje nije moglo zaštititi. I ništa mi ružno nije rekla, nikakav prijekor, “igralo se dite, nije znalo”, tako je objasnila djedu.
A kad sam je u Zagrebu vozio liječniku, pokazao sam joj avione na Plesu. “Ajme što su lipi, bíle se ko guske!” uzviknula je. I nije shvaćala zašto sam se nasmijao. Kao što ja nikad nisam razumio zašto nije htjela napustiti svoju kuću, avliju i polja. I zašto me je nekad mogla prekinuti u pola rečenice, samo da mi veli: “Pssst, slušaj kosovića kako piva!” Žena koja cijeli život živi u prirodi i koja sa sedamdeset i nešto na plećima primjećuje ljepotu ptičjeg pjeva, to mi je bilo fascinantno.
A sad mi nedostaje njezin kruh, vruć, tek izvađen iz krušne peći, kad je najslađi. Da ga namažem svinjskom masti, koja će se od topline odmah rastopiti na njemu, i pospem solju i sitno isjeckanim bijelim lukom. Kakav Proust, kakvi kolačići, to jelo siromaha, taj pastirski doručak, to je meni povratak u djetinjstvo!
Draga bako, ozdravi mi brzo, molim te. Nema više takvih poput tebe. Znam, sto posto – tražio sam.