Kad je o zavođenju riječ, djevojkama je neusporedivo lakše nego dečkima. One se samo trebaju obući, našminkati, namirisati i izaći nekamo. Ne moraju ništa osim izgledati lijepo. No čak ni to nije uvjet. Jer stara je istina: ne može žena biti toliko ružna koliko muškarac može biti pijan. Uvijek se nađe gomila napaljenih momaka koji će skočiti na sve što hoda, puzi ili gmiže. Cura koja sama sjedi za stolom traje otprilike koliko i kockica leda u paklu. Ili djevica u kupleraju – za tili čas bit će okružena hordama zavodnika.
Za razliku od toga, svakog donžuana čeka hod po trnju. Bez vlastita truda i muke ni do čega ne može doći. Najprije treba smisliti dobar, maštovit ulet kojim će zaintrigirati curu kojoj priđe. Zatim mora zračiti odvažnošću i samopouzdanjem, no ni u kom slučaju te osobine ne smiju prijeći u oholost ili bahatost. Treba i dobro izgledati, dakako. Muževno, čisto, uredno. Ali ni sve to ne jamči mu uspjeh. Pogotovo ako je gladan žene, ako je dugo bio sam, ako ga je prijašnja ostavila pa traži utjehu. Čim to namirišu, beštije mu neće dati ni pod razno. Sadistice. I onda vele da je muškarcima lako. Kad ono, per aspera ad astra. Stavljena u ovaj kontekst, izreka bi nesumnjivo glasila kroz čičke do… Znate već čega.
Kad bi barem emancipacija uzela maha i na tom području, da djevojke u jednakoj mjeri prilaze dečkima kao i oni njima. Postoje doduše takve, ali rijetke su. U najboljem slučaju, jedna od deset. Meni je tako svojedobno prišla prva. I samo ona, za ostalima morao sam trčati. Pitala me jesam li s Filozofskog, da me ondje viđala. Rekoh joj da jesam. I posvetio se svome društvu, blesan. Pa je to učinila i ona. Ipak, nije me puštala, za svaki je slučaj dodala: „Oprosti što sam ti okrenula leđa.“ Tek tada upalila mi se lampica. „Nema veze, imaš prekrasnu guzu. Volio bih je namazati šlagom i polizati.“ Majke mi, baš sam joj to kazao. I upalilo je. Najgluplji ulet u povijesti svemira. Djevac skupio hrabrost pa odjednom glumi mangupa. Ne znam što mi je bilo i zašto sam to izvalio. Ustvari znam – dosta mi je bilo pisanja debilnih soneta. Shvatio sam da je Petrarca bio idiot. I ja s njim. Pa sam ga revidirao i s riječi prešao na tijela.
Poslije me naravno zanimalo zašto mi nije odvalila zidarsku. Kako je mogla pasti na takvo što. „Pa znaš, ima nešto u tvojim očima. Strašno su prodorne. Činilo mi se kao da si mi se zagledao u dušu.“
Eh sad, ne pali to kod svake. Ono što se svidi jednoj najčešće neće drugoj. Zato pristup treba varirati. Primjerice, ne pada mi na pamet tako doći djevojci koja me trenutačno zanima. A ne, lijepa smeđooka prava je dama. Nježna, rafinirana, vrlo inteligentna. I sigurno bi mi na one rečenice zalijepila takvu šljagu da bi mi tjedan dana zujilo u ušima. Uostalom, mnogo sam iskusniji i pametniji od onoga mladca. Pa znam da prave cure padaju na prave stvari. A ostale me ne zanimaju. Prestar sam za ekshibicije, treba mi nešto mirnije. I trajnije.