Prije točno četiri godine vratio sam se kući. Otprilike dva-tri tjedna prije planiranog, jer mi ništa nije zaraslo kako Bog zapovijeda pa me žena morala previjati. Ni o čemu pojma nismo imali. Ni da ne smijemo razgovarati dok se bavi mojim ranama – maske tada nisu bile aktualne! – ni kako se zaštititi od infekcija. Da sam u bolnici ostao malo dulje, izbjegao bih tonu komplikacija. Ali nije mi žao. Šef Kirurgije glave i vrata, sveučilišni profesor Aleksandar Milenović i njegovi štićenici Tomislav Tomičević i Boris Stubljar otad su mi stalno društvo, a Klinika za tumore drugi dom. Kad bih rekao da su mi dragi, malo bi to bilo. Riječi su danas otrcane i obeznačene, pogotovo one velike. No ako napišem da im dugujem život i da taj dug nikad neću otplatiti, ma što učinio, onda će valjda biti jasno što prema njima osjećam.
Tag: Aleksandar Milenović
21.
Vrat je toliko načičkan žilama i živcima da bilo kakva operacija (ili kako se to stručno kaže: disekcija) predstavlja golem rizik. U jednoj raspravi dr. Aleksandar Milenović piše: “Najčešće resecirani motorni živci su akcesorius (38%) i hipoglosus (31%), rijetko marginalni ogranak facijalisa. Osjetni kožni živci znatno su češće resecirani od motornih (auricularis magnus, n. transversus colli). Kod hipoglosusa, kao i kod lingvalisa, učestalu resekciju (35%) pripisujemo ne samo regionalnoj nego i lokalnoj bolesti. Posljedice ovise o inervacijskoj funkciji živca: spušteno rame navodi se kao posljedica presijecanja akcesornog živca, promuklost i disfagija kao posljedica presijecanja vagusa, bol u vratu zbog formiranja neuroma osjetnih živaca, Hornerov sindrom kod ozljeda simpatičkog lanca i spuštanje donje usne nakon gubitka funkcije marginalne grane facijalnog živca.”
Eh, sad – vagus mi nisu previše dirali; da jesu, bilo bi tu znatno više posljedica jer je dvanaesti moždani živac, među inim, odgovoran za rad srca, pluća i probave. Jedanaesti pak, akcesorni, pokreće sternokleidomastoidni i trapezni mišić, što znači da njegovim presijecanjem podizanje ruke iznad glave postaje otežano ili nemoguće. No i to mogu – ali kad se zanesem ili zaboravim. Nekidan htio sam zamijeniti žarulju u kuhinji. Stao sam u pola pokreta pa je posao morala završiti žena. Jučer pak namjeravao sam s police skinuti nenačetu “ciglicu”, zaželio sam se kave. Učinio sam to na posljetku zdravom, desnom rukom. Nedostajali su mi centimetri za lijevu – upinjao sam se, dizao na prste i stiskao zube. Nije išlo. Em boli u vražju mater, em se bojim da će mi zapešće prokrvariti. Ono je posebna priča, tu mi se tkivo nije do kraja oporavilo i epiteliziralo pa na sto stvari moram paziti, što uključuje i infekcije.
Kako god, još će mi vremena trebati da počnem mjeriti kukuruze. Nikad od mene pravi Hrvat, pff…
15.
Svi mi govore da dobro i mladoliko izgledam. Mislim da znam i zašto – dr. Aleksandar Milenović, uz ostalo, vrhunski je plastični kirurg, operirao je pola naših zvijezda i zvjezdica. Kada je vadio tumor, vjerojatno mi je, posve nehotice i automatski, zategnuo kožu lica i popeglao bore. Profesionalna deformacija, nije si mogao pomoći. Ruka mu je, što se kaže, sama poletjela…
Super sam prošao, mogao mi je refleksno i sise ugraditi. 😀
9.
“Volim što ste pametni i što razmišljate”, rekao mi je danas doktor Milenović. “Da sam na vašemu mjestu, ni ja ne bih išao na zračenje!”
Pao mi je kamen sa srca. Radioterapija ostavlja strašne i trajne posljedice, pogotovo kad su usta posrijedi: prestanak lučenja sline, što rezultira ne samo suhoćom nego i karijesom; propadanje žila i tkiva zbog kojega su poslije nemogući ikakvi stomatološki zahvati; stalne infekcije; odumiranje mišića koji zatvaraju vilicu… Lomio sam se danima, naoružan tablicama i protokolima, što da odlučim. Na kraju to je umjesto mene učinio šef Odjela za kirurgiju glave i vrata Klinike za tumore, specijalist maksilofacijalne te plastične i rekonstrukcijske kirurgije – ukratko, čovjek koji zna sve. Potvrdio je moju tezu da konzilij koji propisuje nastavak liječenja gleda svjetske standarde, a ne pacijenta kao pojedinca – i nimalo se nije uvrijedio što sam mišljenje njihova trusta mozgova izvrgnuo pomnom sjeckanju, upravo suprotno. To mogu samo ljudi posve sigurni u sebe i svoju vještinu.
Kako god, između dva zla nisam morao birati manje. Što je dobro – kockar sam, sklon riziku i kad treba i kad ne treba, no ovdje je o životu riječ. Ako griješim, kazna će biti grozna. Jesam li dovoljno racionalan i logičan? Vode li me emocije, ponajprije strah, a ne razum? Koliko sam sve to proučio, onako objektivno? Bojao sam se da ću doživjeti živčani slom, toliko je bilo tih pitanja – i sva su bila okrutna, rezala su do kosti. Secirajući dijagnozu ujedno sam secirao sebe.
No s tim je sada gotovo, Rubikon je iza mene. Držite mi fige.
1.
Nije me bilo od 27. lipnja, tog sam jutra kročio u Kliniku za tumore, Ilica 197. Operiran sam 4. srpnja. Još raspravljaju o tome jesam li na stolu bio sedam ili osam sati. Bio je to težak slučaj i jedini sam bio na rasporedu. I oporavio sam se rekordno brzo, danas su mi izvadili konce na većini operiranih mjesta – jezik, vrat, ruka – i kod kuće sam.
Posljedice? Ima ih, ali sve u svemu – KZT je zlokobna ustanova samo dok ne upoznate osoblje. Kad provedete tjedan dana s njima, skužite da ste ušli u svemirski brod. Doktori Tomislav Tomičević, Boris Stubljar, Iva Ledinsky, Aleksandar Milenović… bdjeli su nada mnom. Sestre… Sestre su neopisive. Nisu s ovog planeta, nitko od njih nije – ne znam što bih drugo rekao za te drage ljude. Hvala im. Hvala i vama koji ste pitali, molili, zvali i podržavali me.
Ostao sam bez pola jezika i svih limfnih čvorova u vratu, ali odigrao sam svoju utakmicu dok sam gledao one koje su svi gledali. Zabavno je bilo. Kad govorim o tome, frfljam sve u šesnaest! 😀