8.

“Znam da si bolestan i na bolovanju, žao mi je što te gnjavim, ali…”, počeo je jedan kvazikonzultant, ustvari klošar i prodavač magle, nakon što me valjda petput nazvao, a ja mu nisam odgovorio na poziv. Ne, dragoviću, nije ti žao. Niti te je briga za me. Da mariš, ne bi mi dosađivao. Rečeno ti je da me ne diraš, da se trebam odmarati. Razumijem da moraš kokošariti, to je tvoja priroda – ali shvati i ti mene. Budi čovjek. Onda ćeš možda dokučiti zašto sam već poslije pola rečenice prekinuo vezu.

No taj je tutlek još i dobar, dobavljač iz ugledne naše pivovare zivkao me u bolnicu, tek operiranoga, premda su mu jasno i glasno kazali da mi je govoriti bolno – i zabranjeno. Ne haje on ni za što, bitno mu je samo kad će sjesti lova. Dobit ćeš je, papane, ne boj se. Ne ostajem ja dužan, nikome. A onda smo završili. Zauvijek.

error: Alert: Content is protected !!