Crkva i njezino značenje za povijest i kulturu

Beskrajno me raduje kad “intelektualci” počnu pljuvati po Crkvi. Treba je, vele, uništiti, ugasiti, što samo govori koliko je dubok njihov “intelektualizam”. Drugi, jasno, znaju da ima ona svojih zasluga, i to ne baš malih (litota je namjerna!). Bolonja (1088.), Pariz (1150.), Oxford (1167.), Salerno (1173.), Vicenza (1204.), Cambridge (1209.), Salamanca (1218.), Padova (1222.), Napulj (1224.) i Vercelli (1228.) prva su europska sveučilišta, ni manje ni više nego katolička. Crkvenjaci su također osnivali škole, bolnice i razne ustanove za skrb o socijalno ugroženom stanovništvu, a razvijali su i kulturu. Note, gregorijanski koral, oratoriji i slične stvari koje su pridonijele da glazbu imamo u današnjem obliku baština su crkvenih samostana, a bez Crkve kao naručitelja i sponzora ne bi bilo ni djela velikih kipara, slikara i arhitekata, od Giotta i Brunelleschija do Leonarda da Vincija, Rafaela, Caravaggia, Michelangela i Berninija. Što se pak znanosti tiče, tko je školovao Gregora Mendela, utemeljitelja genetike, Ruđera Boškovića, matematičara, fizičara, astronoma… kojega je hvalio nobelovac i fizičar Werner Heisenberg, ili Rogera Bacona, koji je toliko unaprijedio razvoj optike da bez njega ne bi bilo naočala, teleskopa i mikroskopa; tko je sustavno istraživao svemir ako ne isusovci, po kojima je nazvano tridesetak Mjesečevih kratera? A i o tzv. Velikom prasku dalo bi se govoriti – osmislio ga je svećenik Georges Lemaître, ideja je bila njegova.

Riječju, bilo je tu svega, ne samo negativnosti. Pa i na Balkanu. Crkva u nas s jedne strane djeluje povoljno, stoljećima oblikuje hrvatsku kulturu, od prve pismenosti do predmodernog doba – zato što u renesansi i baroku praktički nije bilo pisca kojeg ona nije obrazovala, od Marulića do Gundulića, a s druge negativno jer modelira puk tako da o njoj što više ovisan bude. Čitanje Biblije kod kuće, bez duhovnika koji bi tumačio tekst, nije bilo poželjno. Kontempliranje o vjeri, etici i moralu također. Opet, to ne znači da Crkvi ne dugujemo iznimno mnogo. Napokon, štošta su od tih kritika mitovi koje su izmislili protestanti nastojeći ogaditi papu i katolike. Inkvizicija je klasičan primjer, od preuveličavanja broja žrtava do priča da je npr. Galileo Galilei bio strahovito mučen; ustvari je posljednje desetljeće života proveo na imanju s poslugom, u kućnom pritvoru. Rimska inkvizicija, koja mu je sudila, gradila je zatvore u kojima su mučenja bila prilično rijetka. Štoviše, uglavnom ih nije bilo. Malteški arhivi koje su propagandom sluđeni povjesničari pomno analizirali upravo to dokazuju, na iznenađenje mnogih. Dobro, reći ćete, posrijedi je svojevrsna podružnica, zato su inkvizitori bili blagi – kako je bilo u Rimu? Praktički jednako, s tim da nije bilo kolektivnih procesa, Kurija je uvijek sudila pojedincu. Španjolska inkvizicija bila je nažalost nešto drugo, ali ipak treba pošteno priznati: ta omražena Crkva bila je jedan od ključnih kotačića u stvaranju zapadne civilizacije! Ako je u 2000 godina znala i teško griješiti, pokažite mi instituciju koja nije imala krivih koraka. Takve jednostavno nema, taman da je pedeset-šezdeset puta kraće trajala. Time dakako ne želim umanjiti zločine; Giordano Bruno, Jan Hus, ali i sve žene spaljene na lomači kao vještice moji su heroji, no govor mržnje usmjeren protiv Crkve, i to iz usta onih koji bi trebali znati bolje, naprosto ne trpim. Povijest i kultura ne samo našega naroda nego i većine europskih bile bi bez Crkve drek na šibici, a dalo bi se govoriti i o sekularnom društvu u cjelini, u koje su kršćanski korijeni duboko utkani. Običaji, simboli, frazemi u jeziku, moral, filozofija itd., integrirani u razblaženoj inačici, tako da se na prvi pogled ne vide, pomalo podsjećaju na Zapadnjake koji prihvaćaju budizam – društvo je uzelo ono što mu se sviđa, što mu odgovara, a ostalo je odbacilo.

error: Alert: Content is protected !!