Refleks gutanja prilično je teško svladati. Morate ga iznova učiti jer vam presijeku brojne živce pa ništa više ne funkcionira kako bi trebalo. Vidio sam ljude kako se dave od pet kapi slane vode. Oči su im ispadale od sumanutoga kašlja. Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da su im pravi obrok donijeli. Ali takva je procedura i svi smo to prošli. Daju vam bocu fiziološke otopine koju morate popiti prije nego što izvade nazogastičnu sondu, plastičnu cijev na koju se špricom hranite. Ako je uklone, a vi ne možete jesti, vratit će je naživo, neće vas uspavati. A to, vele, nije ugodno iskustvo. Nisam se toga plašio, rupu na vratu od traheotomije zašili su mi bez anestezije jer nisam htio čekati da sama zaraste, žurilo mi se kući, no brinule su me infekcije nakon eventualnoga povraćanja. Svaku sam mogućnost komplikacije želio svesti na minimum. Usta su mi i dalje bila natečena, nikako u njih nisam uspijevao ugurati četkicu za zube iako sam nastojao održavati higijenu pa su mi dali Octenidol, vodicu za ispiranje. I ta me tekućina spasila. Uzalud sam pokušavao “zapamtiti” putanju sline niz jezik, sve mi je izgledalo normalno. Gutanje ko gutanje, ne’š ti problema, mislio sam. Zato sam odlučio srknuti malo Octenidola. Nije za to predviđen, poslije grgljanja trebalo bi ga ispljunuti, ali sadržavao je metvicu, koja žari i, kad popijete potom vode, hladi. On mi je otkrio kako da nagnem glavu i okrenem jezik te koji mi je dio ždrijela “aktivan”. Naoružan tim znanjem, mogao sam se uhvatiti u koštac s trećinom žlice juhe. Za početak. Sestra nije dijelila moj optimizam – stavila je tanjur preda me i odmah se odmaknula tri metra ustranu. No dobro je prošlo. Mic po mic, i pojeo sam sve iako je cijelu vječnost trajalo.
Bilo je to prije manje od dva mjeseca. Danas jedem kruh – i zapinje, žilav mi je. Moram ga dobro namočiti da sklizne niz grlo. Daleko sam još od ćevapa. U lepinji, s lukom. Ali neka, doći će i to. Suvišno je reći – jedva čekam.