Zamislite čovjeka bez nogu koji se popeo na Mount Everest. Jeste? To je pothvat – čudo, zapravo. S tim se možete složiti, je li tako? E sad zamislite čitavo mnoštvo takvih ljudi. Kako ćemo njih okarakterizirati? Supermenima da ih nazovemo? Pa ne bi bilo nepravedno.
O jednoj sličnoj grupi baš čitam, Ivana Kalogjera iz udruge Nismo same rekla mi je za njih. Članovi Udruge laringektomiranih osoba, kojima su kirurški uklonjeni grkljan i glasnice, najprije su u Zagrebu osnovali pjevački zbor Optimist, koji vodi Tamara Živković-Ivanović, a potom su slični zborovi pokrenuti i u Rijeci, Karlovcu, Osijeku… Kada čuju za to, Amerikanci ne mogu doći k sebi, u nevjerici su čak i kad ih vide. Pjevati bez organa za govor, to je kao da Albanci objave kako će sutra sletjeti na Mars!
Pravo se ponosim njima, dragi su mi kao da su moji. Jer to, napokon, i jesu.