Vozio sam jučer staroga na Jordanovac, išao je na kontrolu. Muči ga apneja, noću toliko puta prestane disati u snu da ga stara svako malo mora prodrmati kako bi se uvjerila da je živ. Dok sam čekao da ga pregledaju, landrao sam bolnicom. Odnosno vanjskim krugom, nisam se želio previše zadržavati unutra. Em sam tek iz jedne izašao, em mi je pogled na kirurške maske koje su svi nosili na licu izazivao paranoju. Samo mi još treba da tu nešto pokupim, mislio sam.
Šetajući se, shvatio sam da ekipa iz Klinike za tumore ni do gležnja nije ovoj: puši se svuda, pa i na vratima. Mi smo se barem skrivali, maknuli bismo se s ulaza da nas ne vidi portir. Što ne znači da smo bili pametniji ili da smo bolje poštovali zabrane. No skloniti se ustranu, naći mjesto gdje na miru mogu zapaliti, izgledalo mi je nekako pristojnije.
Cigarete, k tomu, u ustima nekih plućnih bolesnika izgledale su tragikomično – jedan je tip nakon svakog dima, baš svakog, kašljao i pljuvao, ali nije odustajao. Kao u crtiću. Nikome nisam ni otac ni mati, ne zanima me uloga ispovjednika ili spasitelja pa se u tuđi život načelno ne miješam. Svejedno, toliko mi je digao tlak da sam zastao kraj njega i dreknuo: “Pa baci to govno, čovječe, ne možeš disati, a kamoli pušiti! Koji ti je klinac?!”
U čudu me pogledao. Pa raširio ruke, kao – a što mu drugo preostaje. I sad ti liječi takve idiote. Ma ne bih doktor nikad bio, taman da me suhim zlatom plaćaju. Nisam živce našao na cesti.