Žao mi je što nisam više putovao. Bio na više koncerata. Posjetio više muzeja, izložbâ i galerija. Toliko je toga što neću stići vidjeti i iskusiti. Fali mi vremena. Osjećam se kao da mi je 27, a ne 47 godina. Imam dojam da sam mlad. Nikako se ne osjećam starim. Imam više bora nego prije, leđa me bole češće nego prije, no srce mi je i dalje gladno, i dalje žudi za mnoštvom stvari; društvom, zafrkancijom, smijehom, ludiranjem i sitnim podvalama. To će me stalno radovati i pomlađivati. Volim se šaliti i pričati viceve, volim očijukati sa ženama, nisam se spreman smiriti i uozbiljiti. Duh mi je mlad – i nadam se da će uvijek takav biti.
Ne znam kad i kako čovjek shvati da je u zreloj dobi, ali ja se lecnem svaki put kad me neko dijete stričekom nazove. I prosvjedujem, žustro. Znam da nemam pravo, no jače je od mene. Kako se to radi, ostari i uozbilji? Recite mi, možda naučim.