32.

Zabavno mi je na fizikalnoj terapiji. Gledam se u ogledalo, pravim grimase, šaljem puse, zvučne i bezvučne, zviždim za fizioterapeutkinjama. To jest, zasad samo pušem. Uspijem katkad proizvesti neko pištanje, ali to je više iznimka nego pravilo. Šteta, čudesa sam nekad mogao odzviždati. Praktički sve što sam svirao, od klasike do rokenrola. Neobičan paralelizam vlada između te dvije djelatnosti – ono što ste uvježbali izvoditi prstima na nekom instrumentu uvijek možete ponoviti proizvodeći zvuk odgovarajućim namještanjem usana i jezika. Barem dok vam ne ozlijede facijalni živac. Ili jezik. Ili oboje.

Kad se umorim od vježbi za lice, prijeđemo na one za rame i ruku. Tu me dobro razmrdaju. Nisam mazohist, ali osjećam čudno zadovoljstvo kad me razvale tako da sve boli. Ne izgleda teško, pokreti nisu osobito zahtjevni, no iz dvorane izađem mokar. A sve polako, sa zadržavanjem u određenoj točki. Kod njih četiri sekunde, kod kuće brojim do deset. I tako pola sata. Ništa posebno, rekli biste. I nije, no stvar nije u duljini seanse. Nego u tome da sve izvedete pravilno. Pazeći na disanje i držanje. Čak mi je draže uzeti za to dva puta po petnaest minuta nego jednom po trideset. Odmorniji sam. Usredotočeniji. Više se kontroliram. Više se i iscrpim.

U planu su mi četiri takva intervala dnevno. Kesim se i češće, malo pomažući si rukom, malo bez ikakve pomoći. Kutovi usta najveći su problem. Jezik nije, beljim se bez pardona. Nasmijava me to, ali ako moram – moram. Teško žabu u vodu natjerati. Već ću nekako i zviždanje svladati, ono mi baš fali. Kao da kamion vozim, božemiprosti…