ASML Holding

Vjerojatno najvažnija tvrtka za koju nikad niste čuli zove se ASML Holding. Bavi se izradom strojeva za fotolitografiju, skupinu vrlo sofisticiranih postupaka kojima se izrađuju poluvodički elementi. Riječju, ono što vam treba da proizvedete čip naručit ćete od te nizozemske korporacije s tridesetak tisuća zaposlenih, a ti su uređaji bajoslovno skupi i koštaju od 30 do 150 milijuna dolara, ovisno o tome je li posrijedi klasična ili ultraljubičasta fotolitografija. S prijevozom i postavljanjem troškovi nerijetko premašuju milijardu dolara jer u tvornici naručitelja treba sastaviti stroj težak 180 tona koji se transportira u 40 kontejnera. Za isporuku, uglavnom u Aziju, trebaju tri Boeinga 747 i dvadeset šlepera. Najveći proizvođači čipova, Taiwan Semiconductor Manufacturing i Samsung Electronics, u cijelosti rabe nizozemsku tehnologiju. ASML Holding, treba i to reći, pokriva većinu svjetskog tržišta, vrijedi oko 300 milijardi dolara, a koncern Philips ima 25 posto udjela u vlasništvu.

Kratki spojevi

Kad ljudi prestanu razgovarati, bilo zbog svađe bilo zbog nekog nesporazuma, dobiju čudne ideje. Sve otad neizgovoreno u njihovu umu poprima katastrofalne atribute i razmjere. Ono što zbog nedostatka konkretnih podataka ne znaju dopune sami, ali ne čine to činjenicama nego vlastitim bjesovima, strahovima i pretpostavkama koje mogu, ali i ne moraju biti zasnovane na stvarnosti. Prekid davanja i primanja informacija, ne nužno verbalnih, smrt je svakog odnosa, ma koliko dobar i dubok prije bio. Zato uvijek osjećam neobičnu suspregnutost, pa i hladnoću između sebe i osobe s kojom sam prestao komunicirati. Ona pojma nema kakve mi se misli vrte glavom pa vjeruje da joj zamjeram i ono što joj ne zamjeram, a ja se naknadno možda kolebam pitajući se jesam li pogriješio i pretjerao ili sam ipak bio u pravu.

Jako nerado gubim dobre ljude. A sad je tu još bauk – ne samo stvarni razlog prekida nego i određena nelagoda zbog toga što smo se udaljili, sumnja u vlastite odluke, ponos koji me uvjerava da sam dobro postupio kad sam spalio mostove… No ponos griješi. Život nije ništa drugo doli krpanje srušenih mostova. U svakom selu gradi kuću, glasi mudrost koju sam kao dijete od djeda čuo. Pravo je rekao, nisam se jednom, milom ili silom, vratio da poližem ono što sam popljuvao.

Ljubav

Jednu od najljepših manifestacija ljubavi doživio sam 2018. godine u Klinici za tumore. Cimer je stigao s oralnim karcinomom u trećem stadiju, baš kao i ja. Meni su odrezali pola jezika, njemu su cijelu vilicu izvadili. I zamijenili je titanijskom. Glava mu je bila otečena i golema, izgledao je kao bundeva. Trajalo je to danima. Kao i svi na Kirurgiji glave i vrata, hranio se i disao na cijevi. I trpio užasne bolove, usta i lice načičkani su živcima. Tramali su tu jedina pomoć, ali nisu dovoljna pomoć. Postoji granica do koje čak i svemoćni opijati idu.

Trebale su mu stići supruga i kćerka pa je na papirić sestri napisao da ga obrije. Želio se skockati za njih, koliko-toliko normalno izgledati, dati im do znanja da je sve u redu, da je opet onaj stari. Meni je to savršeno razumljivo, nagledao sam se užasa i straha u očima onih koji bi mi dolazili. Ništa na tom odjelu nije bilo normalno, izgledali smo kao likovi iz Jame. Opsežna disekcija vrata obavezna je, povade se svi limfni čvorovi na toj strani. Raskopaju vas tako da izgledate kao Borg, puni kanila i cjevčica.

Veli njemu sestra: “Boljet će vas to. Bit ću nježna, ali ipak moram malo pritisnuti.” Samo je odmahnuo rukom. Britva je posrijedi, nije to bogznakakav pritisak – ako doista pritisne, porezat će ga. Mene je dvaput obrijala, bila je brza i vješta, ali mene je boljelo unutra, zaštićeno kostima i zubima. Kod njega je bilo “otvoreno”, osjetljivo na dodir.

I doista je boljelo. Čitavo je vrijeme stenjao, suze su mu se slijevale niz lice. Onako nekontrolirano jer zapravo nije plakao. Čvrsto se uhvatio za krevet, mumljao od muke, a ona je svako malo pitala treba li stati. Nije dao. Nudio sam mu svoje tablete, toliko je ružno izgledalo. A proklet sam kad je riječ o mojim tabletama, stalno sam žicao sestre da mi daju još kako bih imao tramala “za svaki slučaj”.

Na posljetku ga je uspjela obrijati. Dugo je trajalo, trostruko dulje nego kod mene. Mrcvario se 45 minuta, najmanje. No sjao je od sreće kad su došle njegove “cure”, bio je lijep i ulickan. I one su rekle da dobro izgleda. Naravno da ni on ni ja nismo zucnuli o svemu što se događalo prije.

Kćerki sam na odlasku kazao da joj je tata faca. Nasmiješila se i kimnula glavom.

Buda

Buda na jednome mjestu kaže da nije bitno samo koliko je čovjek u životu volio ni koliko je ispunjeno živio nego i s koliko je dostojanstva puštao ono što nije bilo njemu namijenjeno. I znao je o čemu govori. Borba s egom jedna je od najtežih i najneizvjesnijih uopće. Prestati zadržavati koga silom, dati komu slobodu, dopustiti mu da radi što želi – pa i da ode – znači ne stavljati sebe na prvo mjesto, voditi računa o potrebama drugih, kontrolirati vlastite sebične nagone… Riječju – gubiti sa stilom. U svijetu punom loših gubitnika, u svijetu gdje se “ja” i “moje” potvrđuje pištoljem umjesto iskrenim osjećajima, onaj koji s vjerom u sebe i bolje sutra s osmijehom prihvaća poraz postaje kralj, čovjek nazbilj, pobjednik.

36.

Prije točno godinu dana, 27. lipnja 2018., primljen sam u Kliniku za tumore. Dopodnevna kontrola pokazuje da sam zdrav. S karcinomom jezika veličine 4 x 5 x 1 centimetar, smješten sam u kategoriju T3 (T4 su udaljene metastaze i svršetak igre, uglavnom) i hitno operiran već 4. srpnja, čim su obavili potrebne pretrage i rezervirali dvoranu za osmosatni zahvat. A ja sam nakon svega dobro. Vratio sam težinu bez ikakvih problema, govorim sve bolje i razgovjetnije, jedino me muči lijeva ruka i stalna bol u ramenu. Smanjuje se i ona, doduše – kako je bilo, sad je super. Nemam se razloga žaliti, živ sam, krećem se i vozim auto. Daleko sam još od Mirogoja. I rekao sam da će tako biti, nisam li?

35.

Otkako sam se vratio iz bolnice, ne jedem iz tanjura nego iz žute plastične posude. Tupperware, mislim, smije ići u mikrovalku, ništa joj neće biti. Služila mi je za pripremanje raznih juha i kašica. Čokolino je također često bio unutra. No čak i sad, kada na jelovniku imam daleko kompliciranije stvari, volim tu posudu. I čuvam je, jelo u njoj ne režem nožem niti se služim vilicom. Zato majci komotno mogu reći: “Ništa se ti ne brini, zdravo se hranim – jedem isključivo žlicom!”

34.

Soko Štarkov Smoki daleko je najbolji flips s kikirikijem. Upravo sam smazao onu najveću vrećicu. Žena zna da ga volim pa mi isključivo taj kupuje. Donosila mi ga je i u bolnicu, samo što mi je tada trebalo petnaest minuta da svladam tri-četiri komada. Nikako ih nisam mogao jesti kako Bog zapovijeda, tj. ugurati u usta punu šaku, pa sam na posljetku odustao – rekao sam joj da sve odnese kući. Baš sam frustriran bio.

E pa vremena su se promijenila! Problem mi ne predstavljaju ni ćevapi s lukom, a kamoli Smoki. Jedino s čipsom moram biti oprezan, tvrd je i oštrih rubova. A grickati ga pomalo, bez usputnoga prosipanja okolo, nije gušt. Jednostavno nije.

33.

Zamislite čovjeka bez nogu koji se popeo na Mount Everest. Jeste? To je pothvat – čudo, zapravo. S tim se možete složiti, je li tako? E sad zamislite čitavo mnoštvo takvih ljudi. Kako ćemo njih okarakterizirati? Supermenima da ih nazovemo? Pa ne bi bilo nepravedno.

O jednoj sličnoj grupi baš čitam, Ivana Kalogjera iz udruge Nismo same rekla mi je za njih. Članovi Udruge laringektomiranih osoba, kojima su kirurški uklonjeni grkljan i glasnice, najprije su u Zagrebu osnovali pjevački zbor Optimist, koji vodi Tamara Živković-Ivanović, a potom su slični zborovi pokrenuti i u Rijeci, Karlovcu, Osijeku… Kada čuju za to, Amerikanci ne mogu doći k sebi, u nevjerici su čak i kad ih vide. Pjevati bez organa za govor, to je kao da Albanci objave kako će sutra sletjeti na Mars!

Pravo se ponosim njima, dragi su mi kao da su moji. Jer to, napokon, i jesu.

32.

Zabavno mi je na fizikalnoj terapiji. Gledam se u ogledalo, pravim grimase, šaljem puse, zvučne i bezvučne, zviždim za fizioterapeutkinjama. To jest, zasad samo pušem. Uspijem katkad proizvesti neko pištanje, ali to je više iznimka nego pravilo. Šteta, čudesa sam nekad mogao odzviždati. Praktički sve što sam svirao, od klasike do rokenrola. Neobičan paralelizam vlada između te dvije djelatnosti – ono što ste uvježbali izvoditi prstima na nekom instrumentu uvijek možete ponoviti proizvodeći zvuk odgovarajućim namještanjem usana i jezika. Barem dok vam ne ozlijede facijalni živac. Ili jezik. Ili oboje.

Kad se umorim od vježbi za lice, prijeđemo na one za rame i ruku. Tu me dobro razmrdaju. Nisam mazohist, ali osjećam čudno zadovoljstvo kad me razvale tako da sve boli. Ne izgleda teško, pokreti nisu osobito zahtjevni, no iz dvorane izađem mokar. A sve polako, sa zadržavanjem u određenoj točki. Kod njih četiri sekunde, kod kuće brojim do deset. I tako pola sata. Ništa posebno, rekli biste. I nije, no stvar nije u duljini seanse. Nego u tome da sve izvedete pravilno. Pazeći na disanje i držanje. Čak mi je draže uzeti za to dva puta po petnaest minuta nego jednom po trideset. Odmorniji sam. Usredotočeniji. Više se kontroliram. Više se i iscrpim.

U planu su mi četiri takva intervala dnevno. Kesim se i češće, malo pomažući si rukom, malo bez ikakve pomoći. Kutovi usta najveći su problem. Jezik nije, beljim se bez pardona. Nasmijava me to, ali ako moram – moram. Teško žabu u vodu natjerati. Već ću nekako i zviždanje svladati, ono mi baš fali. Kao da kamion vozim, božemiprosti…

error: Alert: Content is protected !!