Volim kad se ženica umorna vrati s posla pa preskoči večeru i odmah se zavuče u krevet da malo odrijema. Brže-bolje tad se prilijepim uz nju, zagrlim je i slušam kako diše. Tako stisnuti, odspavamo sat-dva, to su mi najljepši trenuci dana. Bolje se i odmorim kad je ona sa mnom. Bez nje, snovi su mi košmar – ako uopće i mogu zaspati. Čudno je to, znam. Ali njena me prisutnost smiruje.
Tag: tumor
24.
Otkako sam došao iz bolnice, muku mučim s infekcijama. Zanimljiva im je putanja, kreću se na relaciji zapešće – oko. Zlatni stafilokok, najvjerojatnije. Što znači da sam nekoj trudnici nehotice uskratio omiljenu hranu pa zaradio ječmenac. Barem tako kaže pučka predaja odnosno praznovjerje.
No dobro, čak i da nije ječmenac posrijedi, nešto gadno jest, jer se toga nikako ne mogu riješiti. Iskušao sam štošta – Bivacyn, Tobrex, kamilicu, čak i komovicu – ali ne ide, pa ne ide. Dočim ruku mogu zaliječiti mastima i sprejevima koji isušuju ranu, na kapku mi ostane kvržica koja kad-tad opet bukne. Sad mi frendica preporučila Maxitrol, isprobat ću i to, no sve mi se čini da problem mogu ukloniti jedino kirurški, tako da se žarište otvori i očisti. A to mi se ne da, muka mi već od skalpela i doktora. K tomu, o oku se radi, s tim mi se ne igra. Kakve sam sreće, još ću i bez njega ostati.
Najveća je zapreka izgleda činjenica da se ti lijekovi ne smiju dugo upotrebljavati. Oteklina mi splasne nakon nekoliko dana, i upravo tada moram prestati rabiti te preparate umjesto da nastavim još neko vrijeme kako bih bio siguran. Ne znam, nagađam. Da produljim rok na svoju odgovornost, ne usudim se. Ipak je o antibioticima riječ, s njima čovjek treba biti oprezan. Ili se to smije, makar neznatno? I riziku od stvaranja superbakterije unatoč?
23.
Dan provedem ili posjećujući liječnike ili oporavljajući se od njih. Moram priznati da ne razumijem taj koncept naručivanja. Em na svaki pregled čekam satima, em raspored uopće nije bitan – ulazi svatko tko hoće. Kao, samo nešto treba. Aha, a ja sam tu iz zabave, jer nemam pametnijeg posla?!
22.
Ljepljive vrpce za lijepljenje kompresa i tufera koje se odljepljuju ravno deset minuta nakon što ih zalijepite, šprice koje postanu neupotrebljive poslije dva dana korištenja, preskupi sprejevi i masti za dezinficiranje rana… Čovjek bankrotira zbog sitnica i “kvalitetnog” medicinskog materijala. Da mi je samo znati tko mlati pare na tome, trebalo bi ga objesiti na Jelačić-placu zbog varanja kupaca.
21.
Vrat je toliko načičkan žilama i živcima da bilo kakva operacija (ili kako se to stručno kaže: disekcija) predstavlja golem rizik. U jednoj raspravi dr. Aleksandar Milenović piše: “Najčešće resecirani motorni živci su akcesorius (38%) i hipoglosus (31%), rijetko marginalni ogranak facijalisa. Osjetni kožni živci znatno su češće resecirani od motornih (auricularis magnus, n. transversus colli). Kod hipoglosusa, kao i kod lingvalisa, učestalu resekciju (35%) pripisujemo ne samo regionalnoj nego i lokalnoj bolesti. Posljedice ovise o inervacijskoj funkciji živca: spušteno rame navodi se kao posljedica presijecanja akcesornog živca, promuklost i disfagija kao posljedica presijecanja vagusa, bol u vratu zbog formiranja neuroma osjetnih živaca, Hornerov sindrom kod ozljeda simpatičkog lanca i spuštanje donje usne nakon gubitka funkcije marginalne grane facijalnog živca.”
Eh, sad – vagus mi nisu previše dirali; da jesu, bilo bi tu znatno više posljedica jer je dvanaesti moždani živac, među inim, odgovoran za rad srca, pluća i probave. Jedanaesti pak, akcesorni, pokreće sternokleidomastoidni i trapezni mišić, što znači da njegovim presijecanjem podizanje ruke iznad glave postaje otežano ili nemoguće. No i to mogu – ali kad se zanesem ili zaboravim. Nekidan htio sam zamijeniti žarulju u kuhinji. Stao sam u pola pokreta pa je posao morala završiti žena. Jučer pak namjeravao sam s police skinuti nenačetu “ciglicu”, zaželio sam se kave. Učinio sam to na posljetku zdravom, desnom rukom. Nedostajali su mi centimetri za lijevu – upinjao sam se, dizao na prste i stiskao zube. Nije išlo. Em boli u vražju mater, em se bojim da će mi zapešće prokrvariti. Ono je posebna priča, tu mi se tkivo nije do kraja oporavilo i epiteliziralo pa na sto stvari moram paziti, što uključuje i infekcije.
Kako god, još će mi vremena trebati da počnem mjeriti kukuruze. Nikad od mene pravi Hrvat, pff…
20.
Granične situacije, u koje spadaju patnja, smrt, borba i krivnja, trenuci su u kojima se samoostvaruje egzistencija, veli otprilike Jaspers. Tada čovjek uranja u metafiziku i filozofski počinje promatrati svijet oko sebe i vlastiti život.
Patnja, smrt, borba, krivnja… Toga je u mene napretek. Prve tri stvari ne moram objašnjavati, jasne su svima koji me čitaju, ali posljednja zaslužuje rečenicu-dvije. Najprije, ne zamjeram si zbog pušenja i ponekoga pivca s društvom; na trećem katu Klinike za tumore, gdje se nalaze djeca, vidio sam bezbroj primjera tzv. zdravoga života i pravilnog odnosa prema tijelu. Nije to tô, ti klinci doista ništa nisu skrivili – a bolesni su i dani im prolaze u mukama. Pritom uopće ne relativiziram činjenicu da su cigarete štetne nego ističem druge faktore: genetiku, zatrovanu hranu i okolinu, prekomjerno izlaganje suncu… Nemojte odmah zaključiti da vas opravdavam pa brže-bolje zapaliti jednu. Ovo nije post o tome, ovo je post o oholosti. Jer bahat sam bio, neizrecivo. Nisam, kao, imao vremena otići liječniku da mi pregleda ranu koja mjesecima nije zacjeljivala. Samo je rasla i sve više boljela. Zaputio sam se na Stomatološki fakultet tek kad sam počeo pljuvati krv. Zato krivim sebe, a ne primjerice zubarku koja me ozlijedila. Jest da mi nije izrijekom rekla: “To vam se može pretvoriti u karcinom” kako bi me prenula i požurila – takvo što vjerojatno nije ni znala – ali pisala mi je uputnice i govorila da odem tamo “prije nego što se stanje zakomplicira”. Doslovce tako.
Jest, bio sam do trepavica u poslu. Ali jesam imao vremena za kupovanje raznih vodica – pokazalo se poslije, zbog alkohola u sastavu krajnje opasnih. Tobože sam se sâm liječio ispirući njima usta desetak puta dnevno, a ustvari sam sustavno uništavao sluznicu – i sve izglede za oporavak. Glup sam i nemaran bio. Napisao sam već, zdravlje je najpodcjenjenija moneta koju trošimo – sve dok ne najebemo. Onda postane iznimno dragocjeno. Zbog tog sam podcjenjivanja tu gdje jesam, takav kakav jesam. I ne treba me žaliti, nimalo. Kriv sam, po svim točkama. I oprati se mogu jedino ako naučim štogod. Prije nego što opet bude prekasno.
18.
Inhalirao sam ćevape u somunu. Žena nije stigla pojesti ni pola, ja sam sa svojima već bio gotov. Što ću, vrući su bili, mekani i sočni. Uspio sam se cijelu minutu susprezati, žvakati polako i oprezno pazeći da se ne ugrizem za taj nesretni jezik, a onda je sve otišlo kvragu. Utrpao sam ih u sebe kao da svjetski rekord ganjam. Čak sam i čuo nešto poput skandiranja između zalogaja, kunem se.
16.
Pišem sebe radi, da kanaliziram negativno i oslobodim se destruktivnog. A i stoga što internetom krstarim stoljećima, ostala mi navika. Ovo je samo nastavak niza, stranica koju sam sâm napravio; bio sam na ‘chatovima’ i ‘news’-grupama, bio sam na forumima i blogovima. Pisao sam svuda. Društvene mreže još su jedan medij kojem sam se prilagodio.
Volim komunicirati s vama, vi mi jeste bitni kao osobe, ali ne tražim publiku ni grupije. Verbaliziram stvari koje sam tek iskusio ili proživio da im dam vrijednost i svrhu. Stalo mi je pritom do jezika i teksta – jezik je beskrajna energija koja nas sve oblikuje, a tekst magija organizirana u riječima. Ono što smo vidjeli i zamislili mora biti izrečeno ili napisano da bi bilo cjelovito i smisleno. No podsjetnik je meni namijenjen, pričam priče autoru, a ne čitateljima. Oni su bonus, dodatak na očekivanu i predviđenu korist.
15.
Svi mi govore da dobro i mladoliko izgledam. Mislim da znam i zašto – dr. Aleksandar Milenović, uz ostalo, vrhunski je plastični kirurg, operirao je pola naših zvijezda i zvjezdica. Kada je vadio tumor, vjerojatno mi je, posve nehotice i automatski, zategnuo kožu lica i popeglao bore. Profesionalna deformacija, nije si mogao pomoći. Ruka mu je, što se kaže, sama poletjela…
Super sam prošao, mogao mi je refleksno i sise ugraditi. 😀
14.
Hrabrost je relativna. Često se bojite jer nemate dovoljno informacija. Ili vas je strah zato što ih imate previše, a nemate dovoljno znanja da ih adekvatno filtrirate. Kako god, na mjestu poput Klinike za tumore svi smo bili i junaci i kukavice, ovisno o prilici. Osim spomenutoga Stošića, koji je terminator posebna kova i pred kojim bi se i Chuck Norris sakrio.
– Gospon M., mogu vas nešto zamoliti? – upitala me sestra jednog popodneva. – Recite – odvratih joj. Zvala se Ana, bila je susretljiva, simpatična i draga.
– Stigao nam je jutros mlad dečko. Jako je prestrašen, ne znam što ću s njim. Cijelo vrijeme plače. Boji se operacije. Vi ste to prošli, komunikativni ste i rječiti. Razgovarajte malo, ohrabrite ga.
– Okej, nema problema. Pokušat ću pomoći – pristao sam premda sam skeptičan bio. Ako ne može ona, kojoj je to zanimanje, što ću ja tamo?
I tako, odvela me u sobu, upoznala nas i ostavila same. Nikoga drugoga nije bilo, što im je loš potez, pomislio sam. Lakše bi mu bilo u društvu.
Mogao sam igrati na inat ili na sućut i razumijevanje. Odlučio sam se za ovo drugo, bio je i previše razjeban. Pa sam krenuo u glavu:
– Gledaj, ovo je bolnica specijalizirana za karcinome. Ljudi koji će te operirati jedino to rade i samo o tome razmišljaju. Ne da su najbolji u Hrvatskoj, najbolji su u ovom dijelu Europe. Cimer mi je 19 operacija obavio u St. Gallenu u Švicarskoj. Na dvadesetu došao je u Zagreb. Misliš da bi to učinio da su ovdje zaposleni nesposobnjakovići i budale? Nemaš razloga za brigu. Ako te itko može spasiti, onda su to Milenović, Tomičević i Stubljar. Reci mi što te točno plaši, objasnit ću ti sve, korak po korak.
– Stavit će mi cijevi u vrat… – počeo je pa zašutio.
– Jest, to je sranje, neću ti lagati. Dobit ćeš kateter, drenaže, kanilu za disanje i sondu za hranjenje. Kateter će ti treći dan izvaditi, drenove malo poslije toga, ovisno o krvarenju, a peti ili šesti dan van ide i kanila. Moći ćeš tada govoriti, čim se grlo oporavi. Dotad, pisat ćeš na papir, što jest tlaka, ali moraš čuvati jezik.
– Boli li to?
– Boli. No dobivat ćeš infuziju i tablete, što god hoćeš i koliko god hoćeš. Nemoj trpjeti bol, zovi odmah sestru. Mene već smatraju narkomanom i tabletomanom, počnem se tresti čim u ladici imam manje od table tramala pa tražim još, ali zaboli me što govore. O jetri i bubrezima razmišljat ću poslije.
Istini za volju, nisam ih trošio više od četiri dnevno, no nasmijao sam ga.
– Hoću li moći iz kreveta? – bilo je sljedeće pitanje.
– Tek kad ti većinu toga izvade. Prva dva dana bit ćeš u šok-sobi. Tamo će te strogo kontrolirati, bez ikakvih posjeta. Onda će te prebaciti na odjel. Ipak, bilo bi dobro da ti nitko ne dolazi najmanje četiri-pet dana. Vidjet će te u bolovima, s gomilom cjevčica, i počet će očajavati. A s njima, i ti ćeš pasti u depru. U toj fazi, posjeti ti samo škode. Ako ikako možeš, izdrži bez staraca i rodbine.
– Koliko će to trajati?
– U idealnom slučaju, 14 dana, što znači da neće biti infekcija, odbacivanja tkiva ni bilo kakvih komplikacija. To se međutim u praksi ne događa, tako mi je rekao Tomičević. Ja sam mu obećao da će upravo tako i biti, pa nek on gudi svoje. Ali tri tjedna do mjesec dana, otprilike.
– A onda?
– Onda će se sastati konzilij, svi njihovi liječnici, koji će odlučiti o tome trebaš li na zračenje i kemoterapiju. Zračenje je više-manje redovita stvar, a kemoterapiju određuju samo ako metastaze odu dalje od vrata. No o tome nemoj razmišljati, ponašaj se kao da će sve biti u redu. Jer i hoće.
Još sam mu neke sitnice htio spomenuti, ali zvali su me na previjanje. Poslije se nismo družili, no sretali smo se na hodniku. Mnogo je bolje raspoložen bio, barem na površini. U dubini, vozio se na ringišpilu, vjerojatno. Kao i svi. Rak je takav, jeben. I ne treba se sramiti toga. Suze vam smiju vidjeti, čovjek ste, niste robot. Bitno da vam ne vide leđa.