6.

Nakon šezdesetak skinutih i dvaput-triput pročitanih rasprava, doktorskih disertacija, pa i diplomskih radova o karcinomima glave i vrata počinjem shvaćati zašto su medicinari općenito teški pacijenti. Zato što previše znaju. Svjesni su svih opasnosti, poznate su im sve varijable.

S medicinom nemam ništa, “civil” sam. Štošta ne znam ili ne razumijem. Ali um mi je nervozan, sklon seciranju i vječno gladan informacija. Oduvijek je tako, nikad ga nisam uspijevao isključiti ili usporiti, čak ni kad je radio na moju štetu. Čitanje me smiruje. Problem nastaje kad odem korak dalje i počnem računati. Onda si zabijem autogol jer poslije ne mogu spavati. Ne zato što mi je statistika loša, dapače – izgledi za preživljavanje prilično su dobri. Nego stoga što nije precizna, izračun sam napravio na osnovi nepotpunih podataka. Da moji doktori nisu na godišnjem, izružio bih ih na pasja kola zato što u dijagnozu nisu upisali sve relevantne faktore. Pa u glavi imam deset rezultata umjesto samo jednog, savršeno točnog.

Pomalo sam poput Monka. Ne zbog fobija, nemam ih toliko, nego zbog manijakalnog perfekcionizma u pozadini. Nakon buđenja iz narkoze prvo mi je pitanje bilo – napisano na komadu papira, jer nisam mogao govoriti – jesu li mi prerezali facijalni živac. Umjesto da odmah kažu “da” ili “ne”, svi su se čudom čudili kako znam za to. Pa čitam, tikvani. I čim se vratite, očitat ću vam bukvicu. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog površnosti i podcjenjivanja bolesnika.

5.

Iako ih već dugo kupujem, pravu vrijednost krekera Tuc – da, to su oni s jarcem Bronsonom u reklami – otkrio sam tek nedavno, nakon operacije. Imaju dosta maslaca pa se tope u ustima, što je čovjeku s polupokretnim jezikom koji ne može žvakati kruh bitno. Okusa je zilijun – sir, paprika, vrhnje i luk, slanina čak… – pa mogu ići u bistre i krem-juhe, variva, mliječne proizvode; znao sam ih udrobiti i u Čokolino, čisto da vidim je li ta mješavina imalo nalik na onu iz djetinjstva, kada sam zajedno jeo čokoladu i štapiće, slatko i slano. Nije, ali u nevolji može proći.

Uglavnom, Tuc mi je iznenađenje, bio proizveden u Mađarskoj ili Srbiji, gdje se zove Tak. Probao sam i druge, no nijedan kreker, pa ni naš Vic, nije mu do koljena. Svaka čast onome tko ga je smislio, vječni sam mu dužnik.

4.

Fale mi cigarete. I nezdrava hrana. Tu i tamo, popio bih pivo s društvom, ali taj mi dio ne nedostaje. Nimalo. No pljuga uz kavu ili poslije jela – eh, bez toga jako teško ide. Nije čak stvar u količini, pristao bih na šest dnevno umjesto uobičajenih šezdeset šest, caka je u ritualu i opuštanju. Katkad i nagrađivanju. A ne smijem ni tih šest.

Da su posrijedi džointovi, apsurdno – prošlo bi. “Zapalite, ali nemojte pretjerivati”, tako su mi neslužbeno rekli kad sam pitao za travu. Jasno da mi neće službeno preporučiti pušenje ilegalne supstancije, čak ni protiv bolova ili za apetit i bolji san. Marihuana, međutim, miješa se s duhanom, ne puši se čista. A duhan je, uz alkohol, ono što svaku ranu u ustima ili na jeziku pretvara u rak. Iznenadili biste se da znate koliko je takvih slučajeva – ja sam ih u tri tjedna vidio desetak. Ljudi se ugrizu, ogrebu na krhotinu zuba, ozlijedi ih loša proteza ili zubar… I eto ti belaja, zaradiš karcinom koji strahovito brzo raste, lako se širi i predstavlja prilično bolnu zajebanciju kada ga odluče izvaditi. Zato ni ta ideja ne bi funkcionirala, samo bih jednu tvar o kojoj sam ovisan zamijenio drugom.

Morat ću to na suho, nema mi druge. Valja se samo usredotočiti. U cijelom svemiru, uvijek govorim, nema jače sile od fokusiranoga ljudskog uma. Moj je sada zbrkan, ali proći će ga. U najgorem slučaju, dat ću mu Pornhub. Bez filtera. To bi ga moglo smiriti. 😀

3.

Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti ljudi zbog kojih plačem kada oni plaču i smijem se kad se oni smiju. Buraz, starci, moja draga Ivkica – svi su iz mene izvlačili srž, svaki put kad bismo se vidjeli. Ona je dolazila stalno, dan za danom. I uvijek bih je željno iščekivao. Premda bih govorio da se ne treba mučiti, u dobrim sam rukama. Nije me slušala, samo bi se pojavila na vratima sobe broj šest.

Ne znam je li me ikad pogledala a da se nije nasmiješila. Lijep sam joj bio – a izgledao sam kao lik iz Jame. Spasila me na nebrojeno mnogo načina. Tek sam se peti dan, nakon šok-sobe i prebacivanja na odjel, odvažio uzeti prijatelje pod ruku – drenove, kateter, stalak s infuzijom – i odgegati se do zahoda, gdje je postojalo ogledalo. Dotad, nije me zanimalo kako izgledam – ne s kanilom u dušniku i sondom kroz jednjak što mi viri iz nosa.

I nije bilo loše, za prvi put. Borgovi su mi se oduvijek sviđali, osobito Sedma od Devet. Ali zakasnila je, sirota – već imam Deset od Deset.

1.

Nije me bilo od 27. lipnja, tog sam jutra kročio u Kliniku za tumore, Ilica 197. Operiran sam 4. srpnja. Još raspravljaju o tome jesam li na stolu bio sedam ili osam sati. Bio je to težak slučaj i jedini sam bio na rasporedu. I oporavio sam se rekordno brzo, danas su mi izvadili konce na većini operiranih mjesta – jezik, vrat, ruka – i kod kuće sam.

Posljedice? Ima ih, ali sve u svemu – KZT je zlokobna ustanova samo dok ne upoznate osoblje. Kad provedete tjedan dana s njima, skužite da ste ušli u svemirski brod. Doktori Tomislav Tomičević, Boris Stubljar, Iva Ledinsky, Aleksandar Milenović… bdjeli su nada mnom. Sestre… Sestre su neopisive. Nisu s ovog planeta, nitko od njih nije – ne znam što bih drugo rekao za te drage ljude. Hvala im. Hvala i vama koji ste pitali, molili, zvali i podržavali me.

Ostao sam bez pola jezika i svih limfnih čvorova u vratu, ali odigrao sam svoju utakmicu dok sam gledao one koje su svi gledali. Zabavno je bilo. Kad govorim o tome, frfljam sve u šesnaest! 😀

error: Alert: Content is protected !!