– Je li gospodin Stošić napokon otišao kući? – pitao sam danas sestru kad sam došao na kontrolu. Na hodniku ga nisam vidio, prvi put dosad.
– Da, kod kuće je – nasmiješila se. Znala je zašto pitam, u cijeloj bolnici valjda nije bilo stvora kojem, onakav ćoškast, nije bio drag. “Hvala kurcu”, gotovo mi se omaknulo. Čula je tek prvu riječ pa je odmah dodala: – S njim je sve bilo u redu pa smo ga pustili.
Uopće vam ne mogu opisati koliko me to obradovalo. A ni ime mu ne znam, samo prezime.
Category: Klinika za tumore
16.
Pišem sebe radi, da kanaliziram negativno i oslobodim se destruktivnog. A i stoga što internetom krstarim stoljećima, ostala mi navika. Ovo je samo nastavak niza, stranica koju sam sâm napravio; bio sam na ‘chatovima’ i ‘news’-grupama, bio sam na forumima i blogovima. Pisao sam svuda. Društvene mreže još su jedan medij kojem sam se prilagodio.
Volim komunicirati s vama, vi mi jeste bitni kao osobe, ali ne tražim publiku ni grupije. Verbaliziram stvari koje sam tek iskusio ili proživio da im dam vrijednost i svrhu. Stalo mi je pritom do jezika i teksta – jezik je beskrajna energija koja nas sve oblikuje, a tekst magija organizirana u riječima. Ono što smo vidjeli i zamislili mora biti izrečeno ili napisano da bi bilo cjelovito i smisleno. No podsjetnik je meni namijenjen, pričam priče autoru, a ne čitateljima. Oni su bonus, dodatak na očekivanu i predviđenu korist.
15.
Svi mi govore da dobro i mladoliko izgledam. Mislim da znam i zašto – dr. Aleksandar Milenović, uz ostalo, vrhunski je plastični kirurg, operirao je pola naših zvijezda i zvjezdica. Kada je vadio tumor, vjerojatno mi je, posve nehotice i automatski, zategnuo kožu lica i popeglao bore. Profesionalna deformacija, nije si mogao pomoći. Ruka mu je, što se kaže, sama poletjela…
Super sam prošao, mogao mi je refleksno i sise ugraditi. 😀
14.
Hrabrost je relativna. Često se bojite jer nemate dovoljno informacija. Ili vas je strah zato što ih imate previše, a nemate dovoljno znanja da ih adekvatno filtrirate. Kako god, na mjestu poput Klinike za tumore svi smo bili i junaci i kukavice, ovisno o prilici. Osim spomenutoga Stošića, koji je terminator posebna kova i pred kojim bi se i Chuck Norris sakrio.
– Gospon M., mogu vas nešto zamoliti? – upitala me sestra jednog popodneva. – Recite – odvratih joj. Zvala se Ana, bila je susretljiva, simpatična i draga.
– Stigao nam je jutros mlad dečko. Jako je prestrašen, ne znam što ću s njim. Cijelo vrijeme plače. Boji se operacije. Vi ste to prošli, komunikativni ste i rječiti. Razgovarajte malo, ohrabrite ga.
– Okej, nema problema. Pokušat ću pomoći – pristao sam premda sam skeptičan bio. Ako ne može ona, kojoj je to zanimanje, što ću ja tamo?
I tako, odvela me u sobu, upoznala nas i ostavila same. Nikoga drugoga nije bilo, što im je loš potez, pomislio sam. Lakše bi mu bilo u društvu.
Mogao sam igrati na inat ili na sućut i razumijevanje. Odlučio sam se za ovo drugo, bio je i previše razjeban. Pa sam krenuo u glavu:
– Gledaj, ovo je bolnica specijalizirana za karcinome. Ljudi koji će te operirati jedino to rade i samo o tome razmišljaju. Ne da su najbolji u Hrvatskoj, najbolji su u ovom dijelu Europe. Cimer mi je 19 operacija obavio u St. Gallenu u Švicarskoj. Na dvadesetu došao je u Zagreb. Misliš da bi to učinio da su ovdje zaposleni nesposobnjakovići i budale? Nemaš razloga za brigu. Ako te itko može spasiti, onda su to Milenović, Tomičević i Stubljar. Reci mi što te točno plaši, objasnit ću ti sve, korak po korak.
– Stavit će mi cijevi u vrat… – počeo je pa zašutio.
– Jest, to je sranje, neću ti lagati. Dobit ćeš kateter, drenaže, kanilu za disanje i sondu za hranjenje. Kateter će ti treći dan izvaditi, drenove malo poslije toga, ovisno o krvarenju, a peti ili šesti dan van ide i kanila. Moći ćeš tada govoriti, čim se grlo oporavi. Dotad, pisat ćeš na papir, što jest tlaka, ali moraš čuvati jezik.
– Boli li to?
– Boli. No dobivat ćeš infuziju i tablete, što god hoćeš i koliko god hoćeš. Nemoj trpjeti bol, zovi odmah sestru. Mene već smatraju narkomanom i tabletomanom, počnem se tresti čim u ladici imam manje od table tramala pa tražim još, ali zaboli me što govore. O jetri i bubrezima razmišljat ću poslije.
Istini za volju, nisam ih trošio više od četiri dnevno, no nasmijao sam ga.
– Hoću li moći iz kreveta? – bilo je sljedeće pitanje.
– Tek kad ti većinu toga izvade. Prva dva dana bit ćeš u šok-sobi. Tamo će te strogo kontrolirati, bez ikakvih posjeta. Onda će te prebaciti na odjel. Ipak, bilo bi dobro da ti nitko ne dolazi najmanje četiri-pet dana. Vidjet će te u bolovima, s gomilom cjevčica, i počet će očajavati. A s njima, i ti ćeš pasti u depru. U toj fazi, posjeti ti samo škode. Ako ikako možeš, izdrži bez staraca i rodbine.
– Koliko će to trajati?
– U idealnom slučaju, 14 dana, što znači da neće biti infekcija, odbacivanja tkiva ni bilo kakvih komplikacija. To se međutim u praksi ne događa, tako mi je rekao Tomičević. Ja sam mu obećao da će upravo tako i biti, pa nek on gudi svoje. Ali tri tjedna do mjesec dana, otprilike.
– A onda?
– Onda će se sastati konzilij, svi njihovi liječnici, koji će odlučiti o tome trebaš li na zračenje i kemoterapiju. Zračenje je više-manje redovita stvar, a kemoterapiju određuju samo ako metastaze odu dalje od vrata. No o tome nemoj razmišljati, ponašaj se kao da će sve biti u redu. Jer i hoće.
Još sam mu neke sitnice htio spomenuti, ali zvali su me na previjanje. Poslije se nismo družili, no sretali smo se na hodniku. Mnogo je bolje raspoložen bio, barem na površini. U dubini, vozio se na ringišpilu, vjerojatno. Kao i svi. Rak je takav, jeben. I ne treba se sramiti toga. Suze vam smiju vidjeti, čovjek ste, niste robot. Bitno da vam ne vide leđa.
13.
Refleks gutanja prilično je teško svladati. Morate ga iznova učiti jer vam presijeku brojne živce pa ništa više ne funkcionira kako bi trebalo. Vidio sam ljude kako se dave od pet kapi slane vode. Oči su im ispadale od sumanutoga kašlja. Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da su im pravi obrok donijeli. Ali takva je procedura i svi smo to prošli. Daju vam bocu fiziološke otopine koju morate popiti prije nego što izvade nazogastičnu sondu, plastičnu cijev na koju se špricom hranite. Ako je uklone, a vi ne možete jesti, vratit će je naživo, neće vas uspavati. A to, vele, nije ugodno iskustvo. Nisam se toga plašio, rupu na vratu od traheotomije zašili su mi bez anestezije jer nisam htio čekati da sama zaraste, žurilo mi se kući, no brinule su me infekcije nakon eventualnoga povraćanja. Svaku sam mogućnost komplikacije želio svesti na minimum. Usta su mi i dalje bila natečena, nikako u njih nisam uspijevao ugurati četkicu za zube iako sam nastojao održavati higijenu pa su mi dali Octenidol, vodicu za ispiranje. I ta me tekućina spasila. Uzalud sam pokušavao “zapamtiti” putanju sline niz jezik, sve mi je izgledalo normalno. Gutanje ko gutanje, ne’š ti problema, mislio sam. Zato sam odlučio srknuti malo Octenidola. Nije za to predviđen, poslije grgljanja trebalo bi ga ispljunuti, ali sadržavao je metvicu, koja žari i, kad popijete potom vode, hladi. On mi je otkrio kako da nagnem glavu i okrenem jezik te koji mi je dio ždrijela “aktivan”. Naoružan tim znanjem, mogao sam se uhvatiti u koštac s trećinom žlice juhe. Za početak. Sestra nije dijelila moj optimizam – stavila je tanjur preda me i odmah se odmaknula tri metra ustranu. No dobro je prošlo. Mic po mic, i pojeo sam sve iako je cijelu vječnost trajalo.
Bilo je to prije manje od dva mjeseca. Danas jedem kruh – i zapinje, žilav mi je. Moram ga dobro namočiti da sklizne niz grlo. Daleko sam još od ćevapa. U lepinji, s lukom. Ali neka, doći će i to. Suvišno je reći – jedva čekam.
12.
Gospodin Stošić, kojem ne znam ime, kazao mi je jedino da dolazi iz Istre, moj je idol. Nepušač je, ali voli piti. “Vino je moj grijeh”, govorio je, “vino će me ubiti.” Vjerojatno hoće, sumnjam da će promijeniti navike, no bit će to nakon velike, titanske borbe. Jer takav je, fajter od glave do pete. Mnogo psuje, izražava se iskreno i otvoreno, bez uljepšavanja, i ništa mu nije problem – ni brojne operacije, ni zračenja, ni kemoterapije. “Jebat ću im mater”, samo bi rekao na svaku lošu vijest, kojih je bogme bilo više nego što prosječan čovjek može podnijeti. Ostalo je nejasno na koga točno misli, pretpostavljao sam da su stanice raka i metastaze posrijedi, ali tko zna. I koga briga, uostalom – ako mu je ta poštapalica pomagala, mogao ju je izvikivati s crkvenoga tornja, što se mene tiče.
Nikad se nikomu nije žalio. Ponavljali su to i liječnici i sestre – znači, istina je. Kad smo se upoznali, izvalio je: “Jutros mi se kurac digao. Po tome znam da mi je bolje. Platit će žena kad se vratim kući.” Nasmijao me. Nasmijavao je sve, i mene, i druge pacijente, i osoblje. Legenda Otorinolaringologije KZT-a. Zahvat koji sam pretrpio – vađenje tumora i presađivanje tkiva – na njemu je obavljen nekoliko puta. Došlo bi do odbacivanja presatka pa je na operacijskome stolu bio svako malo. Ilustrirat ću vam to da bi vam bilo jasno kakva muda ima taj tip. Riječ je o najgorih tjedan dana u vašem životu, što god da ste prije proživjeli. Prvo, boli vas jezik. Od dvanaest parova moždanih živaca, tri u njemu završavaju. Pokreće ga osam mišića. To je nevjerojatno fin, kompleksan i osjetljiv alat. Bez njega ne možete ni govoriti ni jesti. Svaka intervencija na tom organu podrazumijeva patnju na kvadrat. Drugo, u jednjaku i dušniku imate cijevi na koje dišete i hranite se. Užasno vam nadražuju grlo pa teško uzimate zrak i gutate. Brojite sekunde između bilo kojeg od ta dva intervala samo da ih produljite. A morate disati i morate gutati zato što vam se u ranama nakuplja sluz, sukrvica koja vas guši i koju stalno iskašljavate. Zajebete se pritom masu puta, automatski ruku stavljate na usta, a sve vam zbog kanile u vratu završi na podlaktici i laktu, no to je smješniji dio cijele priče. Ostatak je ozbiljan. Treće, ubijaju vas leđa jer ležite nepokretno, ne mičući se. Ni za trenutak ne možete smanjiti pritisak na njih. Trebalo bi mučenje s tim izmisliti, bilo bi iznimno efikasno. I četvrto, frustracije zbog prethodnih stvari pokušavate riješiti milimetarskim premještanjima, dizanjem glave i gornjeg dijela tijela, pomicanjem na krevetu i jastuku – od čega vam na petama nastaju žuljevi i ozljede. Mislio sam da je nemoguće prokrvariti od plahte. Ali moguće je, itekako. Da skratim litaniju – ne znam što bi me moglo natjerati da opet kroz to prođem, duše mi. A Stošić je prolazio. Jedno zapešće, drugo zapešće, lijevi dio leđa, desni dio leđa – nemam pojma odakle mu sve nisu uzimali dijelove za rekonstrukciju. “Vozi, jebat ću im mater”, propentao bi nekako Milenoviću i društvu kada bi ga došli pitati za dopuštenje. Oni nisu odustajali, ali nije odustao ni on.
Ja sam iz bolnice utekao nakon tri tjedna. Prerano, no više nisam mogao izdržati, trebala mi je promjena. On je u tom času tamo bio tri mjeseca. I još je ondje, dakle skoro pola godine. “Jebo si im mater”, namignuo mi je kad smo se nekidan sreli. “Faca si ti, ne vidi se to odmah, ali nitko tako brzo nije izašao iz klinike”, pohvalio me. “Jebiga, nisam više znao što bih, bila me sramota. Sestre me skidaju i peru, a meni mali svaki put ko čik”, odgovorih u njegovu stilu. Nacerio se, potapšao me po ramenu i produžio niz hodnik. Na odlasku s pregleda, pozdravio me izdaleka. Oponašajući kukovima snošajne pokrete umjesto mašući. Jest, gospodine Stošiću, jebat ćemo im mater. Obećavam.
11.
– Ljudi poput vas obično ne dolaze k nama, kako to da ste se baš nas sjetili? – pitala me logopetkinja jutros u SUVAG-u.
– Hah, vi ste meni prva asocijacija na probleme s izgovorom glasova, uopće se nisam htio zamarati zivkanjem bolnica i domova zdravlja – odgovorih joj. Ali bila je u pravu: devedeset posto njihovih pacijenata čine djeca oštećena sluha i, posljedično, smanjene sposobnosti govora te klinci s teškoćama u razvoju govora i govornim poremećajima različita uzroka. Nema ondje operiranih od karcinoma. Nema ni odraslih, kad smo već kod toga. Stršili smo zato supruga i ja među posjetiteljima Poliklinike. No pregledala me, pozorno i temeljito. Zanimao ju je i zahvat, takvo što dosad nije vidjela, pa sam joj objasnio cijelu proceduru presađivanja tkiva i rekonstrukcije jezika nahvalivši usput ekipu iz Klinike za tumore. Nadam se da zbog toga nisu previše štucali.
Uglavnom, dobio sam vježbe i upute za osnaživanje mišića, a posebno me obradovala napomena da moram više lizati. Dobro, žena je mislila na štapiće i kockice leda, to bi mi trebalo razviti sinapse. Ja nisam. Rekoh na početku, nekonvencionalno razmišljam. Moja će rehabilitacija biti gušt, a ne tlaka.
10.
Ovako: Harvard, Oxford, Cambridge, Johns Hopkins, Stanford, Institut Karolinska… – to su vam mjesta na čijim stranicama trebate tražiti odgovore na pitanja o zdravlju, prehrani, lijekovima i sličnim stvarima. Na našim ih portalima sigurno nećete naći. A izgledi da će osvanuti na opskurnim sajtovima koji u imenu sadržavaju riječi ili sintagme kao što su svjetski poredak, tajna, svijest, istina… mjere se homeopatskim veličinama. Malim i beznačajnim, dakle. No ako se i pojave, treba ih provjeriti na najmanje tri izvora, različita i vjerodostojna. To su osnove znanstvenog i kritičkog razmišljanja.
Ne šaljite mi stoga linkove s neistraženim informacijama, koliko god zabrinuti bili. Cijenim trud i namjeru, ali tip sam koji nakon Jutarnjeg ili Večernjeg čita BBC i Reuters, čak i kad je posrijedi članak o poskupljenju rajčica u Zagrebu. Znam kako funkcioniraju mediji, jednostavno. I sumnjičav sam po prirodi. Mrzim senzacionalističke tekstove i naslove, a novinare i urednike koji svjesno lažu bolesnicima i patnicima da bi dobili nekoliko stotina klikova više žive bih skuhao u ulju. Toliko.
9.
“Volim što ste pametni i što razmišljate”, rekao mi je danas doktor Milenović. “Da sam na vašemu mjestu, ni ja ne bih išao na zračenje!”
Pao mi je kamen sa srca. Radioterapija ostavlja strašne i trajne posljedice, pogotovo kad su usta posrijedi: prestanak lučenja sline, što rezultira ne samo suhoćom nego i karijesom; propadanje žila i tkiva zbog kojega su poslije nemogući ikakvi stomatološki zahvati; stalne infekcije; odumiranje mišića koji zatvaraju vilicu… Lomio sam se danima, naoružan tablicama i protokolima, što da odlučim. Na kraju to je umjesto mene učinio šef Odjela za kirurgiju glave i vrata Klinike za tumore, specijalist maksilofacijalne te plastične i rekonstrukcijske kirurgije – ukratko, čovjek koji zna sve. Potvrdio je moju tezu da konzilij koji propisuje nastavak liječenja gleda svjetske standarde, a ne pacijenta kao pojedinca – i nimalo se nije uvrijedio što sam mišljenje njihova trusta mozgova izvrgnuo pomnom sjeckanju, upravo suprotno. To mogu samo ljudi posve sigurni u sebe i svoju vještinu.
Kako god, između dva zla nisam morao birati manje. Što je dobro – kockar sam, sklon riziku i kad treba i kad ne treba, no ovdje je o životu riječ. Ako griješim, kazna će biti grozna. Jesam li dovoljno racionalan i logičan? Vode li me emocije, ponajprije strah, a ne razum? Koliko sam sve to proučio, onako objektivno? Bojao sam se da ću doživjeti živčani slom, toliko je bilo tih pitanja – i sva su bila okrutna, rezala su do kosti. Secirajući dijagnozu ujedno sam secirao sebe.
No s tim je sada gotovo, Rubikon je iza mene. Držite mi fige.
8.
“Znam da si bolestan i na bolovanju, žao mi je što te gnjavim, ali…”, počeo je jedan kvazikonzultant, ustvari klošar i prodavač magle, nakon što me valjda petput nazvao, a ja mu nisam odgovorio na poziv. Ne, dragoviću, nije ti žao. Niti te je briga za me. Da mariš, ne bi mi dosađivao. Rečeno ti je da me ne diraš, da se trebam odmarati. Razumijem da moraš kokošariti, to je tvoja priroda – ali shvati i ti mene. Budi čovjek. Onda ćeš možda dokučiti zašto sam već poslije pola rečenice prekinuo vezu.
No taj je tutlek još i dobar, dobavljač iz ugledne naše pivovare zivkao me u bolnicu, tek operiranoga, premda su mu jasno i glasno kazali da mi je govoriti bolno – i zabranjeno. Ne haje on ni za što, bitno mu je samo kad će sjesti lova. Dobit ćeš je, papane, ne boj se. Ne ostajem ja dužan, nikome. A onda smo završili. Zauvijek.