T. dolazi iz Izraela, veli mi brat maloprije. Dovest će i sina. Ne bih pisao o njoj da neki dan nisam razgovarao sa zagrebačkim skinheadom. Koji sebe opisuje kao “posve normalnog dečka”. Jest, normalan je, ne računa li se činjenica da po bijelom gradu Zagrebu mlati Rome, crnce, Azijce i sve što ne odgovaraju njegovim “arijskim” predodžbama.
Gade mi se takvi ljudi. Ne mrzim ih, jer mržnja je vrlo opasna stvar. Pojede čovjeka iznutra. Osim toga, nesvrhovita je. Pola ljudi koje ne volim i ne zna za to, a drugoj je polovini apsolutno svejedno. Čemu onda takvi osjećaji? No dopuštam si prezir, nekako mi djeluje aristokratski s božanskih visina pljuckati po potomcima američkih južnjaka koji se odjeveni u plahte oko zapaljenoga križa igraju duhova. Eh, jadni rasistički puče! Namjesti se da lansiram hračak.
T. je naime udana za crnca. I to je vrlo neobičan slučaj jer njegova obitelj potječe s Cejlona, današnje Šri Lanke. Katolici su i izraelski državljani. Ipak, kad se s njim pojavila u mom slavonskom gradiću Peytonu – besmrtna skitnica Matko Peić možda mu previše laska nazivajući ga panonskom Atenom, svi su u njih upirali prstom. I još gore, njena me baka nazvala kako bih je uvjerio da griješi, “jer sam pametan, pa će me poslušati”. Ona bi, smatrala je, trebala naći “nekoga svoga, iste boje kože”.
Bože, kako sam je popljuvao! Svašta sam joj rekao, da bi je trebalo biti sram što godinama ide u crkvu i liže oltare, a nije naučila osnovne stvari, da smo svi pred Njim jednaki i da nikome ne treba suditi. Dodao sam i da ni slutio nisam koliko zmija ima u mom dvorištu. To ju je pogodilo pa je okrenula ploču; počela je pričati o ratu i teroristima, o odvojenosti i udaljenosti od svih koji je vole. Ni tu nije imala sreće: poklopio sam je tvrdnjom da nesretna može biti i u obližnjim Alilovcima, a i da je cijela priča o ljubavi jako upitna zbog takve retorike. Na posljetku sam je upitao je li uopće upoznala tog dečka. Kazala je da nije. “Pa pozovi ga u kuću”, rekao sam. “Vidjet ćeš da je dobar kao kruh, vedar je i nasmijan i, što je najvažnije, stvarno voli T. I ona voli njega.”
Na tome je završilo. Kiselo je rekla da hoće i poklopila slušalicu. Poslije se žalila starom, svome bratu i mome ocu, no on joj je odbrusio da sam uvijek bio pravedan i pošten i da se ne bih ljutio bez razloga. Ali i on me je nazvao, da čuje što je bilo. Zamjerio mi je samo zbog grubosti, ne i zbog toga što sam rekao. Sestru je opravdao riječima da je zabrinuta i da sam lakše trebao s njom, jer je stara i bolesna. “Okej, nema problema”, umirio sam ga. Kad je o rodbini riječ, jako mnogo drži do forme. Uvijek mi govori da u svakom selu treba graditi kuću i da krv nije voda. Znate kako to ide, prava starinska načela. Na vlastitu nesreću, uglavnom ignoriram njegove mudre riječi.
Epilog svega bila su još dva telefonska poziva. T. baka ipak me je poslušala – i na kraju bila oduševljena “crncem”. Bio je pristojan, uslužan, čak joj je i naočale popravio. Zračio je nečim što ju je obradovalo iako nije znao ni riječ hrvatskog. I na mene je tako djelovao, kad sam otišao po njih na Pleso.
Posljednja me zvala T. “Hvala ti što si me branio”, bilo je prvo što mi je rekla. “Čula sam sve i žao mi je.”
“Nema na čemu, znaš da sam romantičar”, odgovorio sam. “Zbog ljubavi bih otišao i na Ognjenu zemlju. I sa svima se posvadio.”
Isplati se to, vjerujem. Treba slušati svoje srce. A i mali joj je presladak. Takvo dijete nikad nisam vidio. Veselo, vrlo inteligentno, intenzivno tamnih očiju i čokoladne kože. Ime mu na hebrejskom znači “Božji dar”. I doista jest tako.
