Dan provedem ili posjećujući liječnike ili oporavljajući se od njih. Moram priznati da ne razumijem taj koncept naručivanja. Em na svaki pregled čekam satima, em raspored uopće nije bitan – ulazi svatko tko hoće. Kao, samo nešto treba. Aha, a ja sam tu iz zabave, jer nemam pametnijeg posla?!
22.
Ljepljive vrpce za lijepljenje kompresa i tufera koje se odljepljuju ravno deset minuta nakon što ih zalijepite, šprice koje postanu neupotrebljive poslije dva dana korištenja, preskupi sprejevi i masti za dezinficiranje rana… Čovjek bankrotira zbog sitnica i “kvalitetnog” medicinskog materijala. Da mi je samo znati tko mlati pare na tome, trebalo bi ga objesiti na Jelačić-placu zbog varanja kupaca.
21.
Vrat je toliko načičkan žilama i živcima da bilo kakva operacija (ili kako se to stručno kaže: disekcija) predstavlja golem rizik. U jednoj raspravi dr. Aleksandar Milenović piše: “Najčešće resecirani motorni živci su akcesorius (38%) i hipoglosus (31%), rijetko marginalni ogranak facijalisa. Osjetni kožni živci znatno su češće resecirani od motornih (auricularis magnus, n. transversus colli). Kod hipoglosusa, kao i kod lingvalisa, učestalu resekciju (35%) pripisujemo ne samo regionalnoj nego i lokalnoj bolesti. Posljedice ovise o inervacijskoj funkciji živca: spušteno rame navodi se kao posljedica presijecanja akcesornog živca, promuklost i disfagija kao posljedica presijecanja vagusa, bol u vratu zbog formiranja neuroma osjetnih živaca, Hornerov sindrom kod ozljeda simpatičkog lanca i spuštanje donje usne nakon gubitka funkcije marginalne grane facijalnog živca.”
Eh, sad – vagus mi nisu previše dirali; da jesu, bilo bi tu znatno više posljedica jer je dvanaesti moždani živac, među inim, odgovoran za rad srca, pluća i probave. Jedanaesti pak, akcesorni, pokreće sternokleidomastoidni i trapezni mišić, što znači da njegovim presijecanjem podizanje ruke iznad glave postaje otežano ili nemoguće. No i to mogu – ali kad se zanesem ili zaboravim. Nekidan htio sam zamijeniti žarulju u kuhinji. Stao sam u pola pokreta pa je posao morala završiti žena. Jučer pak namjeravao sam s police skinuti nenačetu “ciglicu”, zaželio sam se kave. Učinio sam to na posljetku zdravom, desnom rukom. Nedostajali su mi centimetri za lijevu – upinjao sam se, dizao na prste i stiskao zube. Nije išlo. Em boli u vražju mater, em se bojim da će mi zapešće prokrvariti. Ono je posebna priča, tu mi se tkivo nije do kraja oporavilo i epiteliziralo pa na sto stvari moram paziti, što uključuje i infekcije.
Kako god, još će mi vremena trebati da počnem mjeriti kukuruze. Nikad od mene pravi Hrvat, pff…
20.
Granične situacije, u koje spadaju patnja, smrt, borba i krivnja, trenuci su u kojima se samoostvaruje egzistencija, veli otprilike Jaspers. Tada čovjek uranja u metafiziku i filozofski počinje promatrati svijet oko sebe i vlastiti život.
Patnja, smrt, borba, krivnja… Toga je u mene napretek. Prve tri stvari ne moram objašnjavati, jasne su svima koji me čitaju, ali posljednja zaslužuje rečenicu-dvije. Najprije, ne zamjeram si zbog pušenja i ponekoga pivca s društvom; na trećem katu Klinike za tumore, gdje se nalaze djeca, vidio sam bezbroj primjera tzv. zdravoga života i pravilnog odnosa prema tijelu. Nije to tô, ti klinci doista ništa nisu skrivili – a bolesni su i dani im prolaze u mukama. Pritom uopće ne relativiziram činjenicu da su cigarete štetne nego ističem druge faktore: genetiku, zatrovanu hranu i okolinu, prekomjerno izlaganje suncu… Nemojte odmah zaključiti da vas opravdavam pa brže-bolje zapaliti jednu. Ovo nije post o tome, ovo je post o oholosti. Jer bahat sam bio, neizrecivo. Nisam, kao, imao vremena otići liječniku da mi pregleda ranu koja mjesecima nije zacjeljivala. Samo je rasla i sve više boljela. Zaputio sam se na Stomatološki fakultet tek kad sam počeo pljuvati krv. Zato krivim sebe, a ne primjerice zubarku koja me ozlijedila. Jest da mi nije izrijekom rekla: “To vam se može pretvoriti u karcinom” kako bi me prenula i požurila – takvo što vjerojatno nije ni znala – ali pisala mi je uputnice i govorila da odem tamo “prije nego što se stanje zakomplicira”. Doslovce tako.
Jest, bio sam do trepavica u poslu. Ali jesam imao vremena za kupovanje raznih vodica – pokazalo se poslije, zbog alkohola u sastavu krajnje opasnih. Tobože sam se sâm liječio ispirući njima usta desetak puta dnevno, a ustvari sam sustavno uništavao sluznicu – i sve izglede za oporavak. Glup sam i nemaran bio. Napisao sam već, zdravlje je najpodcjenjenija moneta koju trošimo – sve dok ne najebemo. Onda postane iznimno dragocjeno. Zbog tog sam podcjenjivanja tu gdje jesam, takav kakav jesam. I ne treba me žaliti, nimalo. Kriv sam, po svim točkama. I oprati se mogu jedino ako naučim štogod. Prije nego što opet bude prekasno.
19.
Vozio sam jučer staroga na Jordanovac, išao je na kontrolu. Muči ga apneja, noću toliko puta prestane disati u snu da ga stara svako malo mora prodrmati kako bi se uvjerila da je živ. Dok sam čekao da ga pregledaju, landrao sam bolnicom. Odnosno vanjskim krugom, nisam se želio previše zadržavati unutra. Em sam tek iz jedne izašao, em mi je pogled na kirurške maske koje su svi nosili na licu izazivao paranoju. Samo mi još treba da tu nešto pokupim, mislio sam.
Šetajući se, shvatio sam da ekipa iz Klinike za tumore ni do gležnja nije ovoj: puši se svuda, pa i na vratima. Mi smo se barem skrivali, maknuli bismo se s ulaza da nas ne vidi portir. Što ne znači da smo bili pametniji ili da smo bolje poštovali zabrane. No skloniti se ustranu, naći mjesto gdje na miru mogu zapaliti, izgledalo mi je nekako pristojnije.
Cigarete, k tomu, u ustima nekih plućnih bolesnika izgledale su tragikomično – jedan je tip nakon svakog dima, baš svakog, kašljao i pljuvao, ali nije odustajao. Kao u crtiću. Nikome nisam ni otac ni mati, ne zanima me uloga ispovjednika ili spasitelja pa se u tuđi život načelno ne miješam. Svejedno, toliko mi je digao tlak da sam zastao kraj njega i dreknuo: “Pa baci to govno, čovječe, ne možeš disati, a kamoli pušiti! Koji ti je klinac?!”
U čudu me pogledao. Pa raširio ruke, kao – a što mu drugo preostaje. I sad ti liječi takve idiote. Ma ne bih doktor nikad bio, taman da me suhim zlatom plaćaju. Nisam živce našao na cesti.
18.
Inhalirao sam ćevape u somunu. Žena nije stigla pojesti ni pola, ja sam sa svojima već bio gotov. Što ću, vrući su bili, mekani i sočni. Uspio sam se cijelu minutu susprezati, žvakati polako i oprezno pazeći da se ne ugrizem za taj nesretni jezik, a onda je sve otišlo kvragu. Utrpao sam ih u sebe kao da svjetski rekord ganjam. Čak sam i čuo nešto poput skandiranja između zalogaja, kunem se.
17.
– Je li gospodin Stošić napokon otišao kući? – pitao sam danas sestru kad sam došao na kontrolu. Na hodniku ga nisam vidio, prvi put dosad.
– Da, kod kuće je – nasmiješila se. Znala je zašto pitam, u cijeloj bolnici valjda nije bilo stvora kojem, onakav ćoškast, nije bio drag. “Hvala kurcu”, gotovo mi se omaknulo. Čula je tek prvu riječ pa je odmah dodala: – S njim je sve bilo u redu pa smo ga pustili.
Uopće vam ne mogu opisati koliko me to obradovalo. A ni ime mu ne znam, samo prezime.
16.
Pišem sebe radi, da kanaliziram negativno i oslobodim se destruktivnog. A i stoga što internetom krstarim stoljećima, ostala mi navika. Ovo je samo nastavak niza, stranica koju sam sâm napravio; bio sam na ‘chatovima’ i ‘news’-grupama, bio sam na forumima i blogovima. Pisao sam svuda. Društvene mreže još su jedan medij kojem sam se prilagodio.
Volim komunicirati s vama, vi mi jeste bitni kao osobe, ali ne tražim publiku ni grupije. Verbaliziram stvari koje sam tek iskusio ili proživio da im dam vrijednost i svrhu. Stalo mi je pritom do jezika i teksta – jezik je beskrajna energija koja nas sve oblikuje, a tekst magija organizirana u riječima. Ono što smo vidjeli i zamislili mora biti izrečeno ili napisano da bi bilo cjelovito i smisleno. No podsjetnik je meni namijenjen, pričam priče autoru, a ne čitateljima. Oni su bonus, dodatak na očekivanu i predviđenu korist.
15.
Svi mi govore da dobro i mladoliko izgledam. Mislim da znam i zašto – dr. Aleksandar Milenović, uz ostalo, vrhunski je plastični kirurg, operirao je pola naših zvijezda i zvjezdica. Kada je vadio tumor, vjerojatno mi je, posve nehotice i automatski, zategnuo kožu lica i popeglao bore. Profesionalna deformacija, nije si mogao pomoći. Ruka mu je, što se kaže, sama poletjela…
Super sam prošao, mogao mi je refleksno i sise ugraditi. 😀
Elena
Kad sam prvi put istrčao cijeli krug na stadionu, ne znam točno u kojem razredu osnovne škole, duša mi je bila u nosu. Mislio sam da ću se srušiti, ali učinio sam to. Bodrili su me svi, a najviše Ante Bikić, čovjek koji mi je predavao tjelesni. Njemu na pamet nije palo da dječačića s dijagnozom paraparesis spastica isključi iz bilo koje aktivnosti. Taj dječačić bio sam ja. Teško sam hodao, mučio sam se sa svime, no igrao sam nogomet, rukomet i košarku, u gimnastici jedino kozlić nisam preskakao, to mi je prezahtjevno bilo – riječju, sudjelovao sam u svemu, onoliko koliko sam mogao. Taj Ante Bikić volio je zaviriti u čašicu, ali odgojio je generacije sjajnih sportaša i ljudi, i znao je više o pedagogiji, didaktici, psihologiji – općenito, o ljudskosti – od ovih koji danas kroje školsku politiku i obrazovne programe. To je sve što trebate shvatiti o Eleni i djeci s posebnim potrebama.