Beskrajno me raduje kad “intelektualci” počnu pljuvati po Crkvi. Treba je, vele, uništiti, ugasiti, što samo govori koliko je dubok njihov “intelektualizam”. Drugi, jasno, znaju da ima ona svojih zasluga, i to ne baš malih (litota je namjerna!). Bolonja (1088.), Pariz (1150.), Oxford (1167.), Salerno (1173.), Vicenza (1204.), Cambridge (1209.), Salamanca (1218.), Padova (1222.), Napulj (1224.) i Vercelli (1228.) prva su europska sveučilišta, ni manje ni više nego katolička. Crkvenjaci su također osnivali škole, bolnice i razne ustanove za skrb o socijalno ugroženom stanovništvu, a razvijali su i kulturu. Note, gregorijanski koral, oratoriji i slične stvari koje su pridonijele da glazbu imamo u današnjem obliku baština su crkvenih samostana, a bez Crkve kao naručitelja i sponzora ne bi bilo ni djela velikih kipara, slikara i arhitekata, od Giotta i Brunelleschija do Leonarda da Vincija, Rafaela, Caravaggia, Michelangela i Berninija. Što se pak znanosti tiče, tko je školovao Gregora Mendela, utemeljitelja genetike, Ruđera Boškovića, matematičara, fizičara, astronoma… kojega je hvalio nobelovac i fizičar Werner Heisenberg, ili Rogera Bacona, koji je toliko unaprijedio razvoj optike da bez njega ne bi bilo naočala, teleskopa i mikroskopa; tko je sustavno istraživao svemir ako ne isusovci, po kojima je nazvano tridesetak Mjesečevih kratera? A i o tzv. Velikom prasku dalo bi se govoriti – osmislio ga je svećenik Georges Lemaître, ideja je bila njegova.
Riječju, bilo je tu svega, ne samo negativnosti. Pa i na Balkanu. Crkva u nas s jedne strane djeluje povoljno, stoljećima oblikuje hrvatsku kulturu, od prve pismenosti do predmodernog doba – zato što u renesansi i baroku praktički nije bilo pisca kojeg ona nije obrazovala, od Marulića do Gundulića, a s druge negativno jer modelira puk tako da o njoj što više ovisan bude. Čitanje Biblije kod kuće, bez duhovnika koji bi tumačio tekst, nije bilo poželjno. Kontempliranje o vjeri, etici i moralu također. Opet, to ne znači da Crkvi ne dugujemo iznimno mnogo. Napokon, štošta su od tih kritika mitovi koje su izmislili protestanti nastojeći ogaditi papu i katolike. Inkvizicija je klasičan primjer, od preuveličavanja broja žrtava do priča da je npr. Galileo Galilei bio strahovito mučen; ustvari je posljednje desetljeće života proveo na imanju s poslugom, u kućnom pritvoru. Rimska inkvizicija, koja mu je sudila, gradila je zatvore u kojima su mučenja bila prilično rijetka. Štoviše, uglavnom ih nije bilo. Malteški arhivi koje su propagandom sluđeni povjesničari pomno analizirali upravo to dokazuju, na iznenađenje mnogih. Dobro, reći ćete, posrijedi je svojevrsna podružnica, zato su inkvizitori bili blagi – kako je bilo u Rimu? Praktički jednako, s tim da nije bilo kolektivnih procesa, Kurija je uvijek sudila pojedincu. Španjolska inkvizicija bila je nažalost nešto drugo, ali ipak treba pošteno priznati: ta omražena Crkva bila je jedan od ključnih kotačića u stvaranju zapadne civilizacije! Ako je u 2000 godina znala i teško griješiti, pokažite mi instituciju koja nije imala krivih koraka. Takve jednostavno nema, taman da je pedeset-šezdeset puta kraće trajala. Time dakako ne želim umanjiti zločine; Giordano Bruno, Jan Hus, ali i sve žene spaljene na lomači kao vještice moji su heroji, no govor mržnje usmjeren protiv Crkve, i to iz usta onih koji bi trebali znati bolje, naprosto ne trpim. Povijest i kultura ne samo našega naroda nego i većine europskih bile bi bez Crkve drek na šibici, a dalo bi se govoriti i o sekularnom društvu u cjelini, u koje su kršćanski korijeni duboko utkani. Običaji, simboli, frazemi u jeziku, moral, filozofija itd., integrirani u razblaženoj inačici, tako da se na prvi pogled ne vide, pomalo podsjećaju na Zapadnjake koji prihvaćaju budizam – društvo je uzelo ono što mu se sviđa, što mu odgovara, a ostalo je odbacilo.
Podržavanje Putina općenito ide ruku pod ruku s ravnozemljaštvom, slabim obrazovanjem, vjerovanjem u teorije zavjere, nijekanjem da postoji pandemija, nemogućnošću da se suvislo piše i raspravlja te nepoznavanjem osnovnih činjenica o prirodi, društvu i svijetu. To što je, kako Putinovi apologeti često ističu, “Amerika ubijala civile u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Afganistanu, Pakistanu…” nikako ne znači da je Rusija u pravu kada ruši ukrajinske gradove i ubija ukrajinske građane. Zlo je zlo, s koje god strane dolazilo, a opravdavati jedno zlo drugim može samo kreten.
Iz moje je perspektive štošta iznesenog na raznim mjestima pogrešno, od teze “nije to naš rat”, koja se nije isplatila nikome, od Chamberlaina 1938. do Izetbegovića 1991. godine, do tvrdnje da Zelenski treba pristati na Putinove uvjete i tako praktički potpisati kapitulaciju sa tri “SAO Krajine” na ukrajinskom teritoriju. Prvo i osnovno, nitko ne kaže da Hrvatska treba slati vojsku. Nitko ne kaže ni da Hrvatska treba slati oružje, ionako ga nema bogznakoliko. Ali pomoći može, na razne načine. U hrani i lijekovima, u tehnici, u novcu, da ne nabrajam. Pomoći i treba, bilo politički bilo medijski, jer smo i sami prije 30 godina bili u sličnoj situaciji, ostavljeni na milost i nemilost. Suzdržanost ide na ruku samo napadaču, nikako ne odgovara žrtvi, a ljudski je zaštititi žrtvu. Džaba nam sva civiliziranost kojom se dičimo ako nismo u stanju djelovati moralno i čovječno. Tada smo na istoj razini kao one nakaze koje granatiraju i bombardiraju gradove. Šutke dopuštati zlo, ne činiti ništa da se ono spriječi eda bi se održao nekakav privid normalnog života i luksuza nije ništa drugo nego životarenje. Što ćemo reći kad nama zatreba pomoć, da nam svi priskoče bez obzira na rizik? E pa ne ide to tako, dobri odnosi i dobri principi grade se desetljećima. A ljudi pamte. I narodi pamte.
Nije samo zapadna civilizacija stala na stranu Ukrajine, mnoge su zemlje osudile rusku okupaciju. Reakcije Poljaka, baltičkih država, azijskih zemalja poput Indonezije, Singapura i Tajvana, debele većine južnoameričkih država ili Gane, Libije i Kenije u Africi, čiji je predstavnik u UN-u Kimani izrijekom kritizirao rusko priznanje dviju “narodnih republika” na ukrajinskome teritoriju, govore da ostatak svijeta ne promatra indiferentno što se tamo zbiva. Pogrešno je zato, kako neki komentiraju, govoriti o sukobu Istoka i Zapada koji oni što nisu neposredno uključeni samo promatraju. Rezoluciju Opće skupštine Ujedinjenih naroda kojom se zahtijeva potpuno povlačenje ruskih snaga i poništenje odluke o priznanju “narodnih republika” podržalo je, uostalom, 96 zemalja. Prihvaćena je sa 141 glasom za rezoluciju, pet protiv nje i 35 suzdržanih glasova, a to baš nije nejedinstveno unatoč tomu što se mnoge države boje ruske kazne pa ne žele otvoreno reći što misle. Jest da sankcije provodi uglavnom Zapad, zajedno sa saveznicima, jest da je mnogo neopredijeljenih, ali u cjelini može se reći da dobar dio planeta shvaća tko ovdje nepravedno ispašta i tko zaslužuje našu naklonost. Što me ispunjava određenim zadovoljstvom iako jesam tužan i uznemiren.
Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska i Kina, dakle četiri od pet država stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, obavezale su se ugovorom da će nakon nuklearnog razoružavanja Ukrajine štititi teritorijalni integritet te nesretne zemlje. I nakon ruskih eskapada na Krimu nije se dogodilo ništa. Te države snose veliku krivicu za ono što Putin danas radi. Ne samo Amerikanci nego svi. Da su tada moćne svjetske sile stale na stranu Ukrajine i otjerale Ruse, ne bi bilo ni pete kolone ni Putinove samouvjerenosti.
Volodimir Zelenski prometnuo se u lidera kakvog bi poželjela svaka nacija. Govori iskreno, ne glumi i ne skriva slabosti, a unatoč tomu što zna da ima metu na čelu, hrabro je ostao u Ukrajini bodreći sunarodnjake i riječima i djelima. Potonje je možda najvažnije s obzirom na kaos koji je zavladao u vojsci i među građanima.