Kilavci

10Mrzim kilavce na cesti. Metiljavce koji mile kao da će svaki čas ispustiti dušu. Boli njih briga što su u deset minuta genijalne vožnje iza sebe napravili kilometarsku kolonu. Ne žuri im se. Pomislio bi čovjek – netko ih je po smrt poslao. Pa oklijevaju. Ili štede benzin. Majku vam vašu, ako vam je do štednje, ostavite auto u garaži. Pješačite. Vozite se biciklom ili tramvajem. Samo mi ne izlazite pred oči. Jer ću prvom sljedećem izbušiti gume. I poslati ga u autoškolu. Gdje će ga naučiti ono što je propustio – da ograničenje brzine na šezdeset ili sedamdeset kilometara na sat ne znači da mora voziti trideset. Da u vožnji ne telefonira nego da desnu ruku umjesto za držanje mobitela iskoristi za prebacivanje iz druge u treću. Da ne zvirla okolo objašnjavajući frendu gdje su najbolji kupleraji u gradu nego da gleda pred sebe. Pa mu neće na pamet pasti da se prestrojava deset metara ispred semafora. Preko pune crte, na zeleno svjetlo. I onda se čudi što mu trubim. Kao da smo na igralištu. Kakav penal, nisam ga ni taknuo, sam je pao, duše mi! A promašio sam ga za milimetar, jedva sam ga izbjegao. Da mi nije žao vlastita auta, tako bih ga razvalio da bi se pola sata okretao na asfaltu. Poput ringišpila. A onda bih ga izvukao iz te limenke da mu otkinem glavu.

Bijesan sam? O da, jesam. Kako ne bih bio, mogao sam poginuti zbog idiota. Ne jednom nego svaki dan. Zbog onih koji mi se zalijepe na rep pa piče pet milimetara iza moga branika. Što da zakočim, tupane, gdje bismo obojica završili? Ha? Imaš li ti mozga, imalo? Zbog onih koji se prebacuju iz traka u trak a da ne pogledaju u retrovizor. Pa čak i ne mahnu u znak isprike zbog škripanja i cviljenja sirotih mojih guma. Zbog onih koji od silnih decibela što im trešte iz tatine kante ne primjećuju ništa drugo. Na koncertu su, ne bi uočili ni NLO da im se spusti na krov. Zbog onih koji ne dopuštaju ostalim sudionicima da se uključe u promet. A ne, nećeš, zašto bi ti uletio ispred mene, ne dam! (Tu dakako ne računam pametnjakoviće koji se voze žutim, zabranjenim dijelom jer im se ne da čekati pa zadržavaju gradske autobuse. Takve ni ja ne puštam, iz principa.) A pogotovo zbog onih koji nisu svjesni da na svakom vozilu već desetljećima postoji izum koji se zove žmigavac. Ili pokazivač smjera. Koji služi baš za to što mu ime kaže – da nagovijesti drugima kamo ćeš. A ne da ti bude ukras.

Da je meni ministarska fotelja, sve bih to zauvijek maknuo s ulica. Ne samo da bih im oduzeo vozačku i naplatio milijunsku kaznu nego bi doživotno morali hodati kamo god pošli. Nema druge. Zagreb je prometni Teksas, odavno. I pitanje je samo koliko ljudi treba najebati da se to promijeni.

Ljubavna priča

Glazboteka blogOpet sam u kvartu naletio na Romea. Nije se presvukao, i dalje je bio u uniformi vojnoga policajca. Običaj mu je, kao i meni, poslije posla prosjediti rundu-dvije na terasi naše male birtije. Ja naručujem isključivo Karlovačko, a on uglavnom pije kavu ili čaj, rijetki su petci da zatraži pivo ili štogod žešće. I sviđao mi se zbog toga iako iz dna duše prezirem kokakoličare. Možda zbog samodiscipline koju posjeduje i koju moja malenkost nipošto ne želi steći. Moja je teorija da svaki čovjek mora imati svoj otrov. Ako nije tako, postane manijak ili političar. A to i nije neko postignuće, zar ne?

Ali druga je stvar kad padne mrak. Kao da se dolaskom večeri čudni demoni probude u njemu. Tada prijeđe na votku, uglavnom čistu. Uzme od konobarice nekoliko medvjeda, za džuboks, i počne nizati jednu za drugom, kao da pije na normu. Češće sam nego u društvu, muškom ili ženskom, svejedno. A nije da tako mora biti, ima dečko i spiku i lovu, koliko se god izgledom razlikovao od slavnoga veronskog imenjaka. Lako bi mogao zbariti neku lokalnu curicu, bez pol frke. No Romeo je oženjen. Supruga mu je invalid u kolicima. Nepokretna je otkako se pokušala ubiti. Iz njegova službenog pištolja. Kako mi je ispričao jednom kad smo u gluho doba noći dobrano nacvrcani sjedili pokraj obližnjega kioska, imala je spontani pobačaj. Nekoliko dana poslije toga, duševno rastrojena, ispalila si je metak u grudi dok je on bio na poslu. Zatekao ju je na podu, u lokvi krvi. A samo ga je providnost kući poslala ranije nego obično. Ili ironija sudbine.

Rekao mi je tada nešto što sam zauvijek zapamtio. Kazao je: “Čuj, stari, ja tu ženu volim, kakva god bila. Znaš ono, u dobru i zlu, tako sam rekao u crkvi. I nimalo joj ne zamjeram, poznam je, ona je vedra i vesela, pravi je borac. Samo što onda nije bila pri sebi, bila je luda od tuge i hormona. I nije mogla misliti…”

Nisam znao što bih mu na to odgovorio. Nešto me steglo u grlu i nisam mogao ispustiti ni glasa. Prave riječi ne mogu pronaći ni danas. Ali kad god ga vidim da sjedi na terasi, skrenem s puta i naručim cugu. Da čovjek ne pije sam.

Dosjei XXX

Uvijek velim: “Nema zahoda bez Playboya, Hustlera ili Erotike, a bogami ni računala bez švedskih akcijskih filmova.” No blog zapravo nije o količini erotike ili pornografije na vašim kompjutorima (i ne sumnjam da je ima!) nego o tome kako se vaši partneri odnose prema toj činjenici.

A moje su se cure rijetko mirile s tim, tek mi je posljednja priznala da i ona skuplja dosjee XXX. Pamtim da sam prije nekoliko godina jedva zaustavio malu da mi u napadu ljubomore ne obriše sve što imam na hard-disku. Direktorije s fotkama Michelle Pffeifer, Laetitije Caste, Angeline Jolie i drugih što ih požrtvovno skupljah (imam ih na tisuće), nekoliko desetaka njemačkih edukacijskih filmova (dogurao sam do razine da tečno govorim fraze poput Ja, Schatzi, das ist fantastisch, schneller, schneller… i slične) i otprilike tisuću tematskih videoklipova, sortiranih i imenovanih po radnji (mislim da ju je ta temeljitost i preciznost najviše izula iz cipela). Uglavnom, morao sam je vezati za radijator dok se ne smiri.

No to što nije uspjelo njoj pošlo je za rukom sljedećoj – rogoborila je, rogoborila, a onda jednog dana prijeporne fajlove marljivo pospremila u Recycle Byn. No kako sam pretpostavljao da će učiniti takvo što čim je na trenutak ostavim samu, šteta nije bila velika – jednostavno sam izvukao rezervni, eksterni tvrdi disk i sve vratio natrag.

Eh sad, zanima me reagiraju li tako sve djevojke (čisto sumnjam!), što o tome misle i smeta li im skladištenje sličnog materijala koji nama dečkima služi za trenutke kada izgubimo inspiraciju za bavljenje samim sobom. Ili pak za pokazivanje prijateljima svega blaga što smo ga mukotrpno stekli skidanjem s Neta ili presnimavanjem bezbrojnih DVD-ova. Jesu li i one (razložno) posesivne poput mojih cura ili samo nemam sreće? Jer koliko god ponavljao da smo mi muškarci vizualni tipovi i da nam katkad treba poticaj, simptomatična je ta ženska preosjetljivost. Ispada da čovjek u vezi ne samo da ne smije gledati pornofilmove nego, sačuvajbože, ne bi trebao ni masturbirati. Ako sumnjate u to, prosurfajte malo internetom. To o čemu sada govorim tema je mnogih podforuma s predznakom “Ljubav, erotika, seks”. Dakako da ima i onih koje gledaju porniće, dakako da ima onih koji razumiju partnerove potrebe. Ali još je mnogo, i previše onih koji klinca ne znaju o seksu i seksualnosti. Oba spola. Kao da živimo u srednjem vijeku.

Opet, čemu se ja čudim, kao da išta znamo i o čemu. Hrvati su narod nojeva i još će dugo trebati da se neke stvari promijene. Nabolje ili nagore, to ovisi samo o nama.

Devet u Sedmu

Umoran sam i pospan, Zvjezdane staze uvijek mi poremete bioritam. Kući se već nekako redovito vraćam oko ponoći, ali nema teorije da propustim epizodu, unatoč iscrpljenosti. Lud sam za svime što ima znanstvenofantastični predznak, a kako više ne gutam Herberta, Clarkea, Lema, Asimova, Dicka, LeGiunovu i ostale velikane SF-a, zadovoljavam se Voyagerom, koji prikazuju po tko zna koji put, ali nema veze. O kvaliteti bilo kojega serijala recite što hoćete, ali meni ne treba mnogo da se ufuram u cijelu priču i da zajedno s njima pičim Alfa ili Delta-kvadrantom. Ponesu me začas, bez ikakvih problema.

Putem, razumije se, kontempliram o tome bih li radije kresnuo Borgovku Sedmu od Devet, koja u svojoj maloj vjerojatno ima ugrađen vibrator s četiri brzine i umjetnu regulaciju temperature, što smatram neodoljivim, ili pak Klingonku Torres, čijeg bih se vatrenog stiska zasigurno godinama sjećao. Barem zbog modrica na vratu i leđima. Ne znam što bih im radio, ali sumnjam da bi trajalo dulje od uvodne špice. I tako nekoliko puta, sve dok bivšu Anniku Hansen ne bih preimenovao u Devet u Sedmu. Uglavnom, osramotio bih planet Zemlju, ali baš me briga za našu reputaciju. Osim njih dvije, i feministice bi mi štošta zbog toga prigovorile, ali tko njih sluša. I one su Borg, autistične u svom neprekidnom zanovijetanju. Dečki, mi smo babe, otpor vam je džabe!

Velim, ljubitelj sam Voyagera zbog Jeri Ryan (doista, Resistance is futile!) pa mi zadubljenom u njezin kostimić manje idu na živce scenarističke nelogičnosti i činjenica da apsolutno svaki lik u tom džumbusu rješenje nekog problema nađe nakon tri nanosekunde napetog razmišljanja. Pa da, trebalo je kalibrirati generator sekvencijalne singularnosti da bi se na potprostornoj razini molekule razdvojile na tercijarne neutrone! Kako sam glup, zašto se ja toga nisam sjetio?!

No nešto ipak ne mogu riješiti. Problem je filozofske, egzistencijalne prirode. Poput Hegelove dijalektike, ševa kod nas muškaraca ima tri dijela. Ako je teza sam čin, neovisno o tome koliko trajao, a antiteza paljenje cigarete, sinteza bi sigurno bila hvalisanje pred frendovima. Jer, što nama znači prolazno krevetsko zadovoljstvo s nekom super ribom prema stoljetnom poštovanju i besplatnoj cugi koju zaslužimo prepričavajući raji u kvartu sočne detalje te veze?

Zato se često dogodi da tom slatkom golicanju ega podlegnu i najtvrđi igrači, koji se kunu u diskreciju sve dok ih arhetipska, animalna potreba da zapišavanjem označe svoj teritorij – katkad potpomognuta određenom količinom maligana – ne natjera da pred publikom glasno viknu: “To je moje!” Odnosno: “Dečki, znate onu malu plavu iz videoteke? E, sinoć sam je jebo ko Hektor, petput bez vađenja!”

Stoga, što će mi Sedma od Devet u onoj pustoši, odakle i Bog izvodi kornere, bez ikakve veze s matičnim planetom? Komu da išta izlanem? Došlo bi mi da puknem od muke.

I da mogu, ne bih je ni pipnuo, majke mi.

Afere

Glazboteka blogPostoji milijun razloga zbog kojih se ljudi u vezi ili braku upuštaju u ljubavne afere. I što se mene tiče, ni jedno jedino opravdanje. Bila riječ o radoznalosti, skretanju pozornosti, hedonizmu, neispunjenim potrebama, osveti, slučajnosti, krizi srednjih godina – o čemu god – nevjeru ne trpim i ne opraštam. Prvo, zato što nijednu svoju curu nisam prevario. Nikad. Drugo, zato što povjerenje u vezi ne svodim na krevet – iako izgleda da upravo to činim. Ali ako osobi kraj koje spavam, koju slušam kako diše, koju pokrivam da se ne prehladi, čiji miris kose udišem dok je grlim na jastuku – koju dakle volim i do koje mi je silno stalo – nije do razgovora kojim bismo pokušali riješiti probleme nego po utjehu i razumijevanje odlazi drugome, o kakvoj je ljubavi uopće tu riječ?! Jer u tome je ključ: za nevjeru potrebno je dvoje.

Napominjem, odmah sam isključio one kojima je prijevara modus vivendi i modus operandi. Takvi mi ne mogu ni blizu prići. Imam dovoljno mozga, a i vještičju, gotovo dijaboličnu intuiciju, pa ih odmah prokužim. I u startu prekrižim. Nimfomanke su mi bile zabavne prije deset-petnaest godina, sada bi me takva strast brzo zamorila. A i vođenje ljubavi oduvijek sam shvaćao kao metafizički, gotovo sveti čin. Koji uključuje potpuno predavanje, brigu više za partnerov, a ne za vlastiti užitak. I to nisu prazne riječi: davno sam naučio da se uloženo uvijek deseterostruko, stostruko vrati. To bi možda bio treći razlog, što njezino tijelo doživljavam kao hram. Koji posjećujem s poštovanjem, vilinski nježno. I koji je samo moj, ne pada mi na pamet dijeliti ga.

I zato velim: ako mojoj partnerici više nije do komunikacije sa mnom, to se vrlo, vrlo teško popravlja. I za to sam dijelom i ja kriv. A tu razbijenu vazu praktički je nemoguće zalijepiti. Bolje je onda razići se, otići svatko na svoju stranu. Uliti novo vino u nove mjehove. Pokušati s nekim drugim. Živjeti bez sumnje koja razdire dušu.

I nema razloga da se to odgađa. Često se čudim ljudima koji se izgovaraju djecom, roditeljima, rodbinom… Pa zar će vam selo uređivati život? Određivati s kim ćete dijeliti stol i postelju? S kim će vas, na posljetku, pokopati? Smiješno. Praktički pola života proživjet ćete bez ćaće i matere, dokad ih namjeravate slušati? A što se klinaca tiče, oni predobro osjete napetost, bijes, nepovjerenje, mržnju… I zdraviji su ako rastu bez toga, samo sa sretnom majkom. Ili ocem.

No da ne zaboravim: ako se ikad dogodi da prevarim djevojku ili suprugu, u što doista sumnjam, ali neka, rasprave radi – ne bih joj to priznao ni da me uhvati na ljubavnici. Zašto bih je povrijedio tobožnjim poštenjem? Pa da mi je do toga bilo, da sam tako karakteran, ne bih umočio tintilinića u drugu ženu. Čemu lažna iskrenost, čemu licemjerje? Zgriješio si – sada živi s tim, šupčino! Imao si obraza misliti spolovilom, sad imaj obraza šutjeti. Tako ćeš iskazati privrženost, a ne priznanjem. Zar bih trebao priznati prijevaru samo zato što mi je lakše teret prebaciti na (nedužnu ili manje krivu) drugu stranu nego nositi se s tim što sam napravio? Nema teorije, to rade moralne euglene.

I to pravilo ima samo jednu iznimku; u slučaju da pokupim spolnu bolest, rekao bih joj za svoju aferu. Povrijedio bih je, znam. Ali barem bi odmah otišla na Gupčevu zvijezdu. Samo, ondje liječe tijelo, dušu ne. To može isključivo vrijeme.

Barska mušica

Prije nego što sam ga isključio, sat je zvonio dobrih dvadeset minuta. Nije da ga nisam čuo, jednostavno sam ignorirao njegov poziv na ustajanje iz toploga kreveta, još u polusnu. Jutro mi je prebrzo došlo. I nisam ga uspio odgoditi zavlačeći glavu pod jastuk.

Doručak sam preskočio, cigareta mi je bila u ustima i prije nego što sam otvorio oči. Bos sam otapkao u kuhinju, skuhati kavu. Pločice su bile hladne poput groba, i to me razbudilo. Prije WC-a potražio sam papuče. Sudeći po pojavi koju nazivam jutarnja letva, ondje ću se morati dulje zadržati. Mamurni mozak neuspješno je govorio mom razgoropađenom Mišku: “Hajde, stari, opusti se, puknut će čovjeku mjehur zbog tebe!” On mu je pak flegmatično uzvraćao: “Tko, jel’ ja?” Sve u svemu, bila je to jalova molba. Morao sam pokazati inicijativu, doslovce preuzeti stvar u svoje ruke i riješiti se muke. Koliko truda zbog najobičnijeg pišanja! Prvom prigodom kad mi u stan uleti netko tko se u to razumije reći ću mu da prokletu školjku ugradi na strop, to je zbog smjera mnogo prikladniji položaj za obavljanje prvih rituala. Barem nama muškarcima.

A kavu sam morao kuhati dvaput. Dok sam se vratio, sva je voda isparila. Primio sam to prilično mirno, valjda zbog spomenute postpubertetske manipulacije.

Ipak, bojim se da nešto nije u redu s mojim znakovnim govorom. Jer ni jučer nisam izbjegao pijanku. Neplaniranu, na povratku s posla, kako to uglavnom biva. Dečkima s terase mahnuo sam samo na pozdrav, a ne u značenju: “Imam nešto love u džepu, jeste li za besplatnu cugu?” No po reakcijama i posljedicama, to je više moj nego njihov komunikacijski problem.

I zato me opet boli glava, želudac mi ne radi pa živim na kavi i nikotinu. I Jadranka me čudno gleda. Ili sam je sinoć bario ili sam joj na putu do trgovine mašući možda opsovao mater. Ona je konobarica u našem kafiću, malom, toplom kvartovskom gnijezdu. “Više volim da mi žensko od šezdeset godina donosi pivo nego klinac od dvadeset”, rekao sam svojedobno gazdi. Poslušao me jer sam po količini popijenog alkohola odavno tamo trebao biti dioničar. I tako je stigla ona, niska, crne kose i čudno razmaknutih zelenih očiju. Oličenje snova mog frenda Bože, koji često veli: “Jebeš curu koja nema 130 kila, ne može te ni pritisnuti kako treba.” Jadrolinija, tako zovem našu rascvjetanu baku. A njega pak Božo Puf, zbog redovitih turističkih posjeta Mađarskoj i opskurnih bolesti koje odande donese. Vozačka posla. Pitam se kakve cure ondje bira, valjda su mlađe ako već nisu lakše. Jeftinije su sigurno, džabe je uvijek najskuplje. No Božo ne može previše birati. Ja mogu jer za razliku od njega imam sve zube. Ali nemam želudac kao on, barem dok se dobro ne nalijem. Toliko da mi počne utjecati na vid. Zato i plaćam više od njega. Jedino Jadranki katkad ostanem dužan. Kad je napalim, a onda odem kući grliti porculan.

Opet, tko zna, možda se jednom i probudim kraj nje. Bit će to povod da si čestitam. Jer sam po tko zna koji put uspio nadmašiti sebe. Što ne znači da ću preskočiti povraćanje. Samo ću malo promijeniti raspored.

Muke po Don Juanu

Glazboteka blogKad je o zavođenju riječ, djevojkama je neusporedivo lakše nego dečkima. One se samo trebaju obući, našminkati, namirisati i izaći nekamo. Ne moraju ništa osim izgledati lijepo. No čak ni to nije uvjet. Jer stara je istina: ne može žena biti toliko ružna koliko muškarac može biti pijan. Uvijek se nađe gomila napaljenih momaka koji će skočiti na sve što hoda, puzi ili gmiže. Cura koja sama sjedi za stolom traje otprilike koliko i kockica leda u paklu. Ili djevica u kupleraju – za tili čas bit će okružena hordama zavodnika.

Za razliku od toga, svakog donžuana čeka hod po trnju. Bez vlastita truda i muke ni do čega ne može doći. Najprije treba smisliti dobar, maštovit ulet kojim će zaintrigirati curu kojoj priđe. Zatim mora zračiti odvažnošću i samopouzdanjem, no ni u kom slučaju te osobine ne smiju prijeći u oholost ili bahatost. Treba i dobro izgledati, dakako. Muževno, čisto, uredno. Ali ni sve to ne jamči mu uspjeh. Pogotovo ako je gladan žene, ako je dugo bio sam, ako ga je prijašnja ostavila pa traži utjehu. Čim to namirišu, beštije mu neće dati ni pod razno. Sadistice. I onda vele da je muškarcima lako. Kad ono, per aspera ad astra. Stavljena u ovaj kontekst, izreka bi nesumnjivo glasila kroz čičke do… Znate već čega.

Kad bi barem emancipacija uzela maha i na tom području, da djevojke u jednakoj mjeri prilaze dečkima kao i oni njima. Postoje doduše takve, ali rijetke su. U najboljem slučaju, jedna od deset. Meni je tako svojedobno prišla prva. I samo ona, za ostalima morao sam trčati. Pitala me jesam li s Filozofskog, da me ondje viđala. Rekoh joj da jesam. I posvetio se svome društvu, blesan. Pa je to učinila i ona. Ipak, nije me puštala, za svaki je slučaj dodala: „Oprosti što sam ti okrenula leđa.“ Tek tada upalila mi se lampica. „Nema veze, imaš prekrasnu guzu. Volio bih je namazati šlagom i polizati.“ Majke mi, baš sam joj to kazao. I upalilo je. Najgluplji ulet u povijesti svemira. Djevac skupio hrabrost pa odjednom glumi mangupa. Ne znam što mi je bilo i zašto sam to izvalio. Ustvari znam – dosta mi je bilo pisanja debilnih soneta. Shvatio sam da je Petrarca bio idiot. I ja s njim. Pa sam ga revidirao i s riječi prešao na tijela.

Poslije me naravno zanimalo zašto mi nije odvalila zidarsku. Kako je mogla pasti na takvo što. „Pa znaš, ima nešto u tvojim očima. Strašno su prodorne. Činilo mi se kao da si mi se zagledao u dušu.“

Eh sad, ne pali to kod svake. Ono što se svidi jednoj najčešće neće drugoj. Zato pristup treba varirati. Primjerice, ne pada mi na pamet tako doći djevojci koja me trenutačno zanima. A ne, lijepa smeđooka prava je dama. Nježna, rafinirana, vrlo inteligentna. I sigurno bi mi na one rečenice zalijepila takvu šljagu da bi mi tjedan dana zujilo u ušima. Uostalom, mnogo sam iskusniji i pametniji od onoga mladca. Pa znam da prave cure padaju na prave stvari. A ostale me ne zanimaju. Prestar sam za ekshibicije, treba mi nešto mirnije. I trajnije.

Biti pornozvijezda? Ne, hvala!

Budući da zbog kroničnog manjka prostora na tvrdom disku sređujem dragocjeni arhiv, u posljednje vrijeme gledam pornofilmove koje sam svih ovih godina skupio. I premda me katkad zanese ljepota ili vještina neke glumice, nikad joj ne bih želio biti partner. Ne, ne sprečava me u tome moral, ili kamere, ili strah od bolesti… Nego jednostavno seks kao zadovoljstvo, umijeće – i umjetnost.

Prva je stvar koja me odbija od takve karijere činjenica da ga moram vaditi kad mi je najljepše. U pornićima muškarci to čine jer je za razliku od ženskog muški orgazam vidljiv i prepoznatljiv. A to mi je teško zato što sam u dotičnim stvarima škorpionski zahtjevan, i nimalo sklon kompromisima. Najkraće, ako cura ne želi da svršim u nju, ili još bolje – ako joj nije milo da joj eksplodiram u ustima, neka potraži drugoga! Draža mi je masturbacija od polovične ševe. A i strah od trudnoće najbolje liječe prezervativi i pilule, čemu kompliciranje?

No taj je dio jednostavan, drugo je gađenje. Šokiraju me priče o “prijateljicama” (uvijek bivaju sročene u trećem licu!) koje u dvije ili tri godine veze svom dragom nijednom nisu pocuclale pitona. Na stranu seks, zar je to ljubav?! Ma ne bi one kod mene trajale tri minute, a kamoli toliko dugo. Kakvih li drvenih Marija! I kakvih li papaka koji sve to trpe, strahota. Zar vi cure mislite da mi dečki ližemo latice ruže dok vas oralno zadovoljavamo? Pa opet to činimo, s više ili manje zadovoljstva. Mnogo muških mozgova razmišlja naime recipročno: ližu da im ga popuše. Čista pragmatičnost. I takvi bi međutim, baš kao i djevojke koje spomenuh, na čelu trebali nositi nekakvu naljepnicu, da čovjek odmah na ulici vidi s kim ima posla. Pa da ne gubi vrijeme ispravljajući pogrešan roditeljski odgoj.

Drugo, u vrlo malo tih filmova muškarac nježno i polako, natanane, ljubi mačkicu svoje partnerice. A meni nema ničega ljepšega od toga. Volim ugoditi curi s kojom sam u krevetu, ali volim i osjećaj moći i vlasti koji mi ta radnja daje. Sav se naježim od same pomisli. I zato mi smeta što u najvećoj mjeri prikazuju dvije žene kako se lickaju i maze – što je lijepo i uzbudljivo, priznajem – ali nije realno. Svaki će normalan dečko oralno zadovoljiti svoju izabranicu pa ne shvaćam zašto se izbjegava svojevrsna pravednost, da tako kažem. Znam da porniće prave uglavnom za mušku publiku, ali meni kadar s jezikom u sočnoj breskvici jednako izaziva trnce u tijelu kao prizor u kojem vrela ženska usta pohlepno gutaju nečije privjeske.

Treće, sve što sam rekao za donje vrijedi i za gornje dijelove tijela. Zar se više nijedan pornoglumac ne zna igrati s cicama svojih kolegica? Ne voli ih ljubiti, maziti, grickati? Pa što se onda zaposlio u toj djelatnosti, majku li mu poljubim?!

Četvrto, analni seks. To mi je jako intrigantno i zavodljivo, ali doslovno sve scene koje sam vidio prilično iskrivljeno prikazuju spomenutu aktivnost. Tu stvari teku lako i glatko, svaka djevojka u filmu bez problema daje (u) guzu, a kad se njezin pastuh nađe unutra, gusla na sve strane, posve komotno kao da jebe nebo.

E pa ne ide to tako, prijani moji! Samo da ga uvalim u podrum, uznojim se i namučim kao Isus na križu. Drž-ne daj, guraj pa stani… Koliko mi je puta pao, što zbog duljine cijele procedure, što zbog straha da je ne ozlijedim, što zbog opreza da djevojče vikom ne probudi cijelo susjedstvo. Koji će mi klinac takav seks ako se mala dere kao da je kolju? Ne’š ti užitka, da me to pali, zaposlio bih se u Auschwitzu.

Nego, nastavit ću ovo drugom prilikom, moram na samotno neko mjesto. Hitno. A vi dotad na svojim materijalima provjerite koliko je točna ova moja analiza…