B/admin/ton

Činjenica da sam mnoge blagdane zbog raznih okolnosti proveo sam, svirajući uz Karlovačko, podsjetila me da vam nisam ispričao priču o svojoj gitari. To je vrlo osobit Stratocaster do kojega sam došao na još osobitiji način. Prije nekoliko godina u stan mi je banuo susjed i uzbuđeno izvalio: “Imam vrhunsku gitaru za tebe!”

“Kakvu gitaru?” upitah prilično nezainteresirano. Dobro sam ga poznavao. “Jel’ znaš Mireka? Onog specijalca što utjeruje dugove? Hajde sa mnom, moram se naći s njim, pa ću ti pokazati…” I tako, sjednemo mi u auto i odemo do birca na Savici. Dočekala nas je gromada od čovjeka, brat-bratu teška 120 kilograma i visoka najmanje dva metra. Alfa-mužjak, smrzneš se čim ga vidiš. I izvadi on gitaru iz prtljažnika, bez kovčega, umotanu u nekakvu prljavu tkaninu. Naježio sam se čim sam je uhvatio u ruke, već od težine. Tko je ikad objesio rasnu gitaru oko vrata, izrađenu prije sedamdesete, zna o čemu govorim. To je masa, pravo puno drvo. Jaja od toga otpadaju. Nije to današnja plastika ili koji već klinac.

“Koliko tražiš za nju?” rekoh Mireku kad sam je pregledao, pazeći da mi glas ne zadrhti. “Šest tisuća”, odgovori on. “Šest tisuća?! Jesi li normalan, čovječe? Za staru gitaru, u pitajboga kakvom stanju? Tko zna rade li joj uopće pick-upi… Dat ću ti tri, ali tek kad je uštekam”, pilio sam naopako, bez obzira na rizik da ostanem bez lude glave.

Prije nego što nastavim, moram istaknuti nekoliko pojedinosti. Vidite, ima trikova koje ne mogu kopirati oni što falsificiraju i oponašaju Fenderove gitare. Neću ih opisivati, bitno je samo reći da je gitara bila originalna, po serijskom broju iz 1969. godine. Znate li koliko često možete naći takvu stvarčicu na tržištu? Otprilike jednako kao u gradu tridesetogodišnju djevicu.

Uglavnom, Mirek je zaključio: “Vidjet ću još, imam kupca koji nudi više”, ali dao mi je gitaru na nekoliko sati, da je iskušam. Bilo mu je zapravo svejedno, tko zna kome ju je uzeo. Odmah sam zapalio kod frenda profesionalca, da vidim kako izgleda na Marshallu i Fenderu… Ako sam i imao nekih dvojbi, on me je potpuno razuvjerio. Pao je na dupe čim ju je vidio. Čak je otišao na Net, provjeriti brojeve iako je smatrao da je to posve nepotrebno. Čuo je prije toga kako zvuči. Bio je to čisti mrak. Ne znam kako da vam objasnim, ona sama svira. Mekana je, vrat joj je savršen, a tijelo poput ženskog. Čak je tako i oblikovana, kao nježna djevojačka leđa. Milina jedna! Sviđala mi se i vizualno iako nije bila crveno-bijela nego u boji drveta, s crnom pločom. I sve što je trebala bile su nove žice, ništa drugo.

Odlučih da se neću igrati, dat ću bilderu koliko traži, bila bi šteta propustiti takvo što zbog škrtosti. Nazvao sam ga da vidim kako ćemo dalje. Rekao je da je onaj tip otpao jer mu je bilo previše pet. “OK, dat ću ti četiri, za te novce mogu kupiti novog Fendera”, kazao sam na posljetku. Ne takvog, naravno, no tu sam mu sitnicu mudro prešutio. Pristao je, i tako sam napravio jedan od boljih poteza u životu. No najljepše je od svega bilo što mi je sutradan poznanik koji za velike pare dila instrumente razvikanim zagrebačkim glazbenicima na ruke nudio šesnaest tisuća kuna jer ju je našao u katalogu kao posebnu seriju, model s potpisom! Nisam je htio prodati, ni slučajno. Došla mi je kao dar s neba, i tako se prema njoj i ponašam.

A bogme, i komadi padaju na gitariste. Ustvari, nije bitan instrument, ovlaže se čim skuže umjetnika u vama. Srećom, rano sam to spoznao. Što mislite, zašto sviram harmoniku, tamburu, saksofon, gitaru…? Zašto pušem u didžiridu iako pojma nemam o cirkularnom disanju? Sve je to zbog žena, dragi moji. One pokreću svijet. Iako – ako hoćete zbariti curicu na tulumu osjećajnom izvedbom hita Krivo je more ili čime sličnim, odmah vam moram otkriti – to vam ondje neće uspjeti. Sviranje je usamljenički posao. Drugi loču, odvode djevojke – a vi ih zabavljate. Dok dođete na red, svi su mortus pijani. I kako onda do nje? Pa lako, pozovite je k sebi i organizirajte koncert nasamo. Kad vidi vaše spretne, gipke prstiće, bit će sigurna da su vam i ostali dijelovi takvi.

Odoh sada, malo ću je pomaziti. Jer ima dušu, i umire kad je ne sviram. K tome, treba mi treninga. Spomenuh već, svu silu praznika dočekao sam sâm.

I da, nemojte ništa reći Mireku. Dozna li za ovo, loše ću se provesti.

Iako sam stalno na Facebooku, servis mi služi samo za igru. Za opuštanje i zabavu. Da ga želim iskoristiti za posao, otvorio bih novi profil, nazvao ga po poduzeću ili projektu i počeo skupljati kontakte. Da ga želim rabiti kao mjesto za prosvjede ili humanitarne akcije, pametnije bi mi bilo da odmah odustanem. Jer nema smisla. Od Facebooka rijetko kad bude praktične koristi, on ljudima služi za umirivanje nečiste savjesti. Kao da u Africi ili na Haitiju jedu klikburgere. Kao da nose klikkapute. Kao da će ičiji „Sviđa mi se“ ili „Like“ ikome napuniti prazne džepove. Jebeš laptop-aktivizam. Nema teorije da se u takvo što uključim. A ako to i učinim, bit će to nakon što odlučim nešto konkretno i napraviti. Ne želim biti još jedna u masi samozadovoljnih internetskih ovaca.

Ciničan sam? Ni u kom slučaju. Uostalom, uvjerite se sami. Slučaj prvi: proljetos je jedna majka skupljala priloge za sjedalicu teško bolesnome sinu. Njezina je grupa imala oko 120.000 članova – a nekoliko puta nije uspjela skupiti potrebnih 20.000 kuna pa je ponavljala akciju. Sve dok neki čovjek u komentaru poluljutito nije zavapio: „Pa dobro, koliko vas tu ima, prestanite klikati i učinite nešto. Da je svatko od vas poslao po kunu, imala bi žena i za auto, a kamoli za autostolac!“

I bio je u pravu. Priznajem, lijen sam, najlakše mi komu pomoći ako oglase telefonski broj, no nazvat ću ga, sigurno. Ispunit ću i uplatnicu, samo rjeđe. Zbog vlastite komocije ne da mi se stajati u redu, bilo u banci bilo u pošti. Ali ne želim se zavaravati virtualnim bildanjem ega, isprazno mi to.

Isto vrijedi za prosvjede. Slučaj drugi, treći, četvrti – ima ih milijun: „Stegnite vi remen, bando lopovska“, dvaput u Zagrebu i jednom u Rijeci. Kolike su te grupe bile, ajme meni. Koliko je tu bilo otrovnih komentara i hrabrih reakcionara. A na trgovima po dvije tisuće ljudi, uvrh glave. Više policije i ubačenih agenata nego „revoltiranih“ građana. A i to su bili oni manje pametni. Oni drugi ostali su u toplome domu, u udobnom naslonjaču pred televizorom. Što će se mučiti, znaju kako će to završiti. Nikako. Žalibože truda i vremena.

Pitam se katkad što bi se dogodilo da su studenti šezdeset i neke u ondašnjoj državi imali Facebook. I znam odgovor, čovjek doista ne treba biti član Mense da to zaključi: ne bi se dogodilo ništa, aspolutno ništa. Gradovi ne gore od miš-revolucije.

Odlogirajmo se zato, napokon. I učinimo nešto. Samo ne na Facebooku, to je iluzija.

Najteže je biti bolestan. Zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu, rekao bi liječnik i dramatičar Čehov. U početku svi su prema vama divni, nježni i puni razumijevanja. Slušaju vaše boljke i na sve vam načine nastoje ugoditi. Ali s vremenom strpljenje im nestane. Istopi se kao da ga nikada nije bilo. Dojadi im slušati vaše jadikovke pa vas počnu izbjegavati. Na posljetku nitko vam ne dolazi. Pa ostanete bolesni – i sami ko kamen. Na teret svima, a pogotovo sebi.

Na sve bih pristao, pa i na smrt u pedesetoj, samo da ne budem ovisan o drugima, poput svoje bake. Nakon moždanog udara nepokretna je i slaba. Jedva govori. Već godinama o njoj se brine moja mati. Kupa je, hrani i presvlači, kao malo dijete, od jutra do mraka, svaki božji dan. Znam da je voli, znam i da daje sve od sebe. Ništa joj ne mogu prigovoriti, pogotovo ovako izdaleka, iz drugoga grada. Ali znam i da joj je katkad svega toga dosta, da je iscrpljena i da ni nju zdravlje baš ne služi.

A ja se često sjetim obje svoje bake, pogotovo kad raspravljam o današnjim curama. Vrijedne, starinski odgojene, marljive, poštene – bile su terminatori, a ne žene. Kad bih htio takvu, doslovce bih je morao iskopati. Sve su mogle same, i uvijek se na njih čovjek mogao osloniti. Jedna je davno umrla, a druga je još s nama, ali velim, teško bolesna i dobrim dijelom paralizirana.

Prva mi je otkrila knjige i učila me čitati pokazujući mi slova u Daničić-Karadžićevoj prastaroj Bibliji. Imali smo ih punu kuću, ali ta mi je Biblija bila najdraža, osobito priča o Samsonu i Dalili, iz Knjige o sucima. Znao sam je valjda napamet, koliko sam je puta pročitao. I onu o Davidu i Suzani, o Danijelu, o Josipu, kojeg su prodali u roblje…

Poslije je dovodila popove da me vide, koji nisu mogli vjerovati da s nepunih pet godina listam Sveto pismo. Ispitivali su me pojedinosti iz tih priča i zaprepašteni odlazili. Bila je strašno ponosna na mene zbog toga, jer njezin je unuk “pročitao cijelu Bibliju”, a njoj govore da laže!

Eh, nisam cijelu, bako, znaš da sam uvijek preskakao psalme. I da si me morala podmićivati bombonima da ti to čitam kad više nisi mogla vidjeti. Bile su mi dosadne te pjesme, tamo nije bilo junaka koji magarećom čeljusti mogu pobiti tri tisuće ljudi. Ni danas ih ne volim čitati, opet iz tvoje Biblije, koju čuvam u ormaru. Zajedno sa još dva reprinta tog izdanja, koja otvaram da se ona ne ošteti.

I neka se ne ljute Katančić, Kaštelan i ostali majstori prevoditelji, ali jekavski, kroatizirani versi te dvojice nešto su najljepše što se može napisati na hrvatskom jeziku. Uvijek me iznova zadive svojim prašnim, arhaičnim stilom, pogotovo sada, kada nisam čudo od djeteta, ali mnogo više o tome znam.

A s drugom sam, još živom bakom manje bio u kontaktu. I sad mi zbog toga krivo. K njoj sam odlazio na selo, najdulje ljeti, za vrijeme školskih praznika. Ganjao sam joj kokoši i patke po dvorištu, zavlačio se u štalu da vidim volove, tražio da mi napravi kandžiju kojom sam poslije, kad sam došao kući, majci razbio skupocjenu kristalnu vazu. Pokojni djed od drvenih rašlji načinio mi je male vile, da mogu ići s njima skupljati sijeno. Pamtim koliko me je bockalo kad sam se vozio u kolima. Slama je bila mnogo udobnija. I dao mi je pravi lovački nož, s drškom od jelenskoga roga, kakav nitko nije imao. Ehej, kakav sam frajer onda bio!

I pamtim da mi je kuhala crnu kavu, koju sam nekim čudom tamo smio piti a da mi ne naraste rep. I jeo sam što mi je god srce htjelo. “Reci, diko, što ćemo za ručak, hoćeš li da koku zakolje baka?” Potamanila bi ona sve svoje blago samo da kažem riječ, kao da joj nije bilo žao pilića koje sam joj jednom podavio u valovu. Ubila ih je hladna bunarska voda, a ja sam ih samo htio okupati. Uginuli su od šoka, njihovo ih žuto, pahuljasto paperje nije moglo zaštititi. I ništa mi ružno nije rekla, nikakav prijekor, “igralo se dite, nije znalo”, tako je objasnila djedu.

A kad sam je u Zagrebu vozio liječniku, pokazao sam joj avione na Plesu. “Ajme što su lipi, bíle se ko guske!” uzviknula je. I nije shvaćala zašto sam se nasmijao. Kao što ja nikad nisam razumio zašto nije htjela napustiti svoju kuću, avliju i polja. I zašto me je nekad mogla prekinuti u pola rečenice, samo da mi veli: “Pssst, slušaj kosovića kako piva!” Žena koja cijeli život živi u prirodi i koja sa sedamdeset i nešto na plećima primjećuje ljepotu ptičjeg pjeva, to mi je bilo fascinantno.

A sad mi nedostaje njezin kruh, vruć, tek izvađen iz krušne peći, kad je najslađi. Da ga namažem svinjskom masti, koja će se od topline odmah rastopiti na njemu, i pospem solju i sitno isjeckanim bijelim lukom. Kakav Proust, kakvi kolačići, to jelo siromaha, taj pastirski doručak, to je meni povratak u djetinjstvo!

Draga bako, ozdravi mi brzo, molim te. Nema više takvih poput tebe. Znam, sto posto – tražio sam.

U ovom društvu svaka rasprava o seksu izaziva burne reakcije. Jedni tvrde da smo previše opsjednuti njime, da ga ovo superbrzo, potrošačko vrijeme svodi na dodir dviju epidermi bez osjećaja, drugi vele da je riječ o normalnom ljudskom porivu i da ga ne treba idealizirati. Moja frendica spada u prvu skupinu, žali se da više nema pravih muškaraca, da su svi površni i da je zato, sa svojih trideset i nešto na nježnim ramenima, usamljena. Nikad nije imala dečka, ali nada se da će ga jednom naći. I ne čuva se za njega iz vjerskih razloga, jednostavno želi nekoga tko će cijeniti što joj je prvi.

Porječkali smo se, nehotice, jer mene je praksa nagnala da se svrstam na drugu stranu. I rastali smo se, oboje u uvjerenju da smo u pravu. A kako znam da nije jedina takva, ponovit ću djelić toga što sam joj rekao. I dodati ono što nisam stigao.

Teško je davati savjete ljudima koji zapravo ne poznaju život. Nego tvrdoglavo inzistiraju na principima koji su ih i učinili nesretnima i usamljenima. Nemam ništa protiv toga da žena nevina uđe u brak. Njezin izbor. Ali svakoj ću reći da nema pojma što je čeka. Što ako nije kompatibilna s “čovjekom svoga života”? Loš seks ili nedostatak seksa uništi svaku vezu. Provjerljivo. Jer stara je istina da dobar seks čini deset posto veze. A loš ili nikakav osamdeset. I to je kocka, u svakome slučaju. A čovjek koji se i s čim kocka za sebe ne može tvrditi da je ozbiljan.

Nemam ništa protiv toga da žena ima visoke kriterije i da čeka “pravoga”. Ali svaku ću pitati kako će znati koji je pravi. Šest mjeseci poznanstva ili veze ne znači ništa, neki tek nakon šest godina pokažu pravo lice. Kad s nekim pojedete kilogram soli, znat ćete kakav je. Ne prije. A znamo koliko se malo soli stavlja na jelo. To podrazumijeva zajednički život, iskušenja – i učenje na pogreškama. Kako ćete cijeniti ono što je dobro ako prije toga ne iskusite ono što je loše? Život nisu knjige a ljudi nisu dvodimenzionalni likovi na papiru.

Nemam ništa protiv toga da se žena nada sretnom raspletu i da bude optimistica. Pogotovo ako ništa od dotadašnjeg ponašanja ne želi promijeniti. Ali svaku ću pitati zna li sve nesretne, tužne sudbine koje ne jednom nego tisuću puta demantiraju ona dva-tri sretna primjera iz njezine okoline kada i ćorava kokoš nađe zrno. Čemu tvrdoglavost i tvrdokornost u poštovanju načela koja je dosad nisu usrećila?

I na posljetku, nemam ništa protiv toga da se žena ne podaje svakome. Ni ja to ne činim, ne može mi svaka ući u krevet. Samo ona koja me čime privuče. Ali kad god izađem na ulicu i prošetam se gradom, sretnem najmanje pedeset cura s kojima bih rado zgužvao plahte. Nitko mi ne može tvrditi da ne viđa dovoljno privlačne, seksi ljude. Kako ono pjeva Štulić, lijepe žene prolaze kroz grad? O da, i te kako.

Naravno, sve što sam rekao za žene vrijedi i za muškarce. Dajte, ljudi, izvucite glavu iz pijeska i promotrite malo svijet oko sebe. Svaki je čovjek sam po vlastitu izboru. Zašto? Zato što nešto radi krivo. I dok to ne promijeni, nema smisla kukati. Korisnije bi mu bilo da taj oštri, strogi pogled usmjeren prema drugima fokusira na sebe. Pa postane tolerantniji, otvoreniji, strpljiviji, hrabriji. I manje ohol, manje bahat, manje ciničan, manje probirljiv, manje uplašen. Jer svuda ima dobrih ljudi koji zaslužuju ljubav, pažnju i nježnost.

“Ne razumijem ljude koji 25 puta na dan kažu partneru ‘Volim te’, pa ni one koji imaju potrebu to čuti 50 puta na dan. Zar se na taj način ne izgubi čar, pravo značenje tih riječi? Zar se ne izližu?” pitala me jednom poznanica. Koja nipošto nije jedina s takvim stavom. Mnogo je onih škrtih na riječima. Jer se ljubav, kao, dokazuje isključivo djelima…

A kako se može izlizati riječ ako dolazi iz srca? Naoštrena namjerom, ona posiječe gore od mača. A ljubav joj, s druge strane, uvijek da blagost i toplinu. Pa zrači vedrinom, odijeva i hrani onoga komu je upućena.

I ne troše se riječi, troše se ljudi i osjećaji. Pa joj odgovorih: “Pogledaj dečka u oči, nasmiješi se i reci mu da ga voliš. Upalit će svaki put, izazvat će nešto u njemu, pa bilo to i 50 puta na dan. Ali moraš biti iskrena, ljubav se ne izjavljuje mehanički, i ne izjavljuje se preko one stvari. Onda dolazi do toga čega se bojiš, obezvređivanja riječi. Jer one samo prenose osjećaje, ne stvaraju ih. Ako ništa nemaš u sebi, ništa ne možeš ni izreći. A imaš li ljubavi, zagrijat ćeš svemir što god kazala. I kako god to učinila.”

Ja sam svakoj svojoj curi stalno govorio da je volim. I da mi je lijepa, da me pali i da je želim… Hm, znate na što mislim. Na neki način, zavodio sam ih svaki dan premda su bile moje i pripadale su mi i dušom i tijelom. Žene su takve, vole se osjećati privlačnima, željenima i voljenima. Ali i muškarci, nismo mi nikakve iznimke. Svatko voli čuti da je predmet obožavanja, divljenja i žudnje. Od toga se osjećamo živima, na neki način. Boljima, vrednijima.

Reći komu “volim te” znak je (pre)davanja, posvećenosti i potpune bliskosti. I treba hrabrosti da se to prizna. Shvaćam ako koga obrambeni mehanizmi sprečavaju u tome, to je normalno. Ali ništa ne možete dobiti ako niste spremni dati. Recite zato dečku ili djevojci češće da ga (je) volite. Ako on ili ona to zloupotrijebi, iskoristi, vaše osjećaje uperi protiv vas – to je samo znak da ste s pogrešnom osobom. Prava će vam to vratiti tisuću puta, i bit ćete nagrađeni za nježnost, odanost, vjernost… A tu pogrešnu osobu voda nek nosi. Jer nije znala, jer nije prepoznala, jer na vrijeme nije shvatila prave vrijednosti u životu.

Reći komu “volim te” znak je da vi to dobro znate. Znak je da ste hrabri, znak je da ne kalkulirate, znak je da shvaćate i da poštujete sebe. Jer nije hrabrost ogoljeti se pred drugima ne osjećajući ništa. Hrabrost je kad se bojite, kad osjećate strah od boli, razočaranja, tuge i svega kroz što ste prošli u prijašnjim vezama – a opet se otvarate, opet se izlažete, opet stojite na vjetrometini. I čekate hoće li vam osjećaji biti uzvraćeni.

Reći komu “volim te” znak je da ste čovjek, jednostavno. A ljudskost nikad ne gubi čar.

Sinoć sam dugo švrljao jednim forumom u potrazi za inspiracijom. Čitao što ljudi pišu i katkad im odgovarao, u prilično čudnom raspoloženju. Jer me sve podsjećalo na nju. Dijelili smo ga godinama i nakon prekida ondje ni riječi nisam napisao. Da, i blog sam čak zatvorio. Na ljubavne staze nikad se ne vraćam. Pa onda ni na virtualne. Bez obzira na to koliko mi značile.

Sve dosad. I naletim na temu gdje jedna forumašica pita koliko ljudi razmišljaju o bivšima. Sjete li ih se katkad, pomisle li da su trebali ostati u vezi, bude li im žao…

Nesvjesno, pogodila je sve o čemu sam razmišljao. Stvarima koje smo putem podijelili, stvarima koje sam ja dao njoj, i ona ostavila meni. Stvarima koje joj vjerojatno ništa više ne znače. Ali znače meni, svemu unatoč.

I ne znam bude li njoj žao, ali znam da bude meni. No ne u smislu koji možda očekujete – ne žalim za prošlošću jer me nova veza uvijek riješi kovčega stare. Nego osjećam nešto što ne mogu precizno definirati – svaka žena u mom životu dobije komadić moga srca. Mojih sjećanja. Pa tako i ona. I kad se prošetam tim muzejom, metaforički rečeno, osjetim… melankoliju, valjda. Ne bol, ne gorčinu – nego tugu stoput, tisuću puta rasplinutu vremenom.

Ne znam kako da to nazovem, doista. Ali nije ružno. Tek me malčice štrecne.

Meni očito nije suđeno da zdravo živim. Preskočio sam kavu, narezao brdo kobasice, slanine i drugih slavonskih kolača i izašao na balkon baciti opuške u vreću. Tek sam nedavno čuo – od nepušača, naravno – da oni mnogo više smrde nego dim cigarete. Osjetio nisam, iskreno rečeno. Ali, eto, postavio sam rekord – već punih pet minuta nisam zapalio pljugu. I još sam prozračio stan.

A onda sam na terasi ugledao nekoliko malih šarenih loptica. Isuse, otkad vas je toliko? Zar su negdje u kvartu napravili tvornicu mačaka?

I one su opazile mene pa su počele složno mjaukati. Orkestru su se ubrzo pridružili i mama i tata. Promatralo me šest, sedam… osam pari gladnih očiju. Što ću, vratio sam se u kuhinju, naslagao na tanjur ono za što sam mislio da nije previše začinjeno (a uglavnom sve je bilo ili ljuto ili slano – jer domaće je domaće) i počeo im dobacivati komadiće. Moja je zabrinutost bila posve neprimjerena – ono što nisu htjeli mačići pojeli su njihovi starci. Čak sam razmišljao da im dam i malo luka, a onda sam se sjetio da su mačke mesožderi. Nisu lude kao bedasti vegetarijanci, znaju one što valja. Nema obroka bez kulena i njegove seke, onako ukoso narezanih… Doduše, čuo sam da ima i onih koje bi dušu prodale za porciju poriluka – ali u to ne vjerujem dok ne vidim. Svašta!

Uglavnom, doručak sam im prepustio, ionako sam priželjkivao svoj obavezni crni napitak, u kojem žlica sama stoji okomito. Pa sad svako malo prođem pokraj prozora, da vidim što rade. Našle su djelić hlada u kutu i dremuckaju. Blago njima.

Bože, ja bih isto htio biti mačka! Najbolje lav. On ništa ne radi, samo spava, jede i jebe. Umjesto njega love lavice. A kad dođu kući, odnosno pod drvo, majstor tek jednim okom škicne što su mu donijele. “Oho, Thompsonova gazela! Super, njih volim! Mljac! ‘Ajd dofuraj mi to malo bliže, da ne moram ustajati. A sutra hoću zebru ili nekakvog bivola. I nemoj sad sliniti po meni, silo nečista, to ćemo poslije ručka, kad malo prilegnem.”

Zato i jest kralj životinja (premda je tigar nominalno jači). Jer je pametan i emancipiran. Znate kako se veli: um caruje, dundo Maroje.

Tu i tamo žalim za vremenima u jednome dnevnom listu kada bih pomagao kolegama pa zauzvrat dobivao uredničke ovlasti. Em mi se nitko više ne ulizuje da mu štogod objavim, em mi je iz ruku izbijen jedan od najmoćnijih aduta u povijesti novinarstva. Šefovsko mjesto donosilo mi je neočekivanu povlasticu da se riješim nakupljenih lektorsko-redaktorskih frustracija.

Priča je izgledala otprilike ovako: “Hoćeš li ikada više napisati da je lopta prošla pokraj vratiju?” pitao bih kandidata koji bi se drznuo nazvati i pitati kada će mu izaći tekst. “Neću, neću”, vikao bi u slušalicu on. “Aha, a to ti ispravljam već deset godina, svaki dan”, nastavio bih ja. “Ma neću sigurno, prošla je pokraj vrata, sunce li mu jebem i lopti i vratima!” cvilio je pokajnički dotični. “Ne psuj, zato nam novinarstvo i jest u kurcu, što svi novinari prostače”, upozorio sam ga i pitao dalje: “A zašto su vrata?” “Zato što imaju samo množinu!” slavodobitno je odgovarao. “Svaka čast, vidim da si listao kćerkine udžbenike. Hajde, dekliniraj mi sada imenicu kći…”

Onda bi nazvao drugi. “Koliko kartica ima slovnih mjesta?” pilio bih njega. “1800”, uzdahnuo bi on, već sluteći što ga čeka. “A zašto mi onda šalješ 3000 znakova ako sam rekao pola kartice, ha, ptico?”

I tako cijeli dan. Nije li očito zašto sam obožavao taj posao? Ako nije, uozbiljit ću se. Drukčije ne ide…

Ne znam jeste li kad čitali Matoševe kritike. Prvo, bile su briljantne, toliko dobre da vrijede i dan-danas. U ono doba, bio je nekakav Igor Mandić hrvatske kulture. Genijalan pisac, oštrouman kritičar – i svađalica. Uživao je u polemikama, ne znam s kim se nije zakvačio. Drugo, svaki je osvrt završavao dijelom o jeziku i stilu. Zato što tada niste mogli biti pisac ili novinar ako niste savršeno poznavali vlastiti jezik. Razapeli bi vas, u časku.

A danas? Danas radim na internetskom portalu – i križam se rukama i nogama. Tužno je koliko malo ljudi vodi računa o jeziku, u svemu što radi. Od svih stranica koje sam dosad vidio, jedino je ona u čijem sam nastajanju sudjelovao bila koliko-toliko uredna i sređena, i jedino je njezin vlasnik shvaćao da je – unatoč posve novome mediju – tekst i dalje ključan. A ne slike ili što već. Jest, on mora biti kraći i koncizniji, nisu to novine, ali nikad forma ne bi trebala biti ispred sadržaja. Barem kada su posrijedi poslovne stranice. Druga su stvar one s curama, tu doista nije bitno što je napisano. Jer bez određene brige o svom izrazu ispadate neuki i smiješni. Neprofesionalni. Kao da je teško osim novinara zaposliti još nekoga tko bi pregledao i prilagodio njihove najčešće briljantne konstrukcije. No to treba i platiti, a to je očito problem. Kad se štedi na krivome mjestu. Klijentu nećete doći odjeveni u dronjke, važan vam je dojam koji ćete na njega ostaviti. Odijelo vam je svojevrsna iskaznica. Otkud ideja da jezik nije? On odaje vaše znanje, obrazovanost, inteligenciju na posljetku. Tko jasno misli, jasno i govori. A informacija – i sposobnost njezina prenošenja i interpretiranja – osnova je ovog vrlog novog svijeta. I tome se jednostavno treba prilagoditi. Bila riječ o webu, dnevnom tisku, znanstvenoj publikaciji ili nekom drugom obliku javne komunikacije, svejedno. U suprotnom, obezvređujete i podcjenjujete onoga kome je vaša poruka upućena. Kad vrijeme potrebno za reakciju – znači, prihvaćanje, analizu i odgovor – troši na njeno dešifriranje. Razumijevanje onoga što je pjesnik htio reći. E pa neke bi pjesnike stvarno trebalo vratiti u osnovnu školu. Ne samo zbog pravopisa nego i zbog logike, jednostavnosti i sustavnosti. Teško je, međutim, učiti, disciplinirati se i prihvatiti činjenicu da nešto loše činite. Lakše je nadrljati bilo što, pa neka stoji. Na tuđu muku i vlastitu bruku.

Mrzim kilavce na cesti. Metiljavce koji mile kao da će svaki čas ispustiti dušu. Boli njih briga što su u deset minuta genijalne vožnje iza sebe napravili kilometarsku kolonu. Ne žuri im se. Pomislio bi čovjek – netko ih je po smrt poslao. Pa oklijevaju. Ili štede benzin. Majku vam vašu, ako vam je do štednje, ostavite auto u garaži. Pješačite. Vozite se biciklom ili tramvajem. Samo mi ne izlazite pred oči. Jer ću prvom sljedećem izbušiti gume. I poslati ga u autoškolu. Gdje će ga naučiti ono što je propustio – da ograničenje brzine na šezdeset ili sedamdeset kilometara na sat ne znači da mora voziti trideset. Da u vožnji ne telefonira nego da desnu ruku umjesto za držanje mobitela iskoristi za prebacivanje iz druge u treću. Da ne zvirla okolo objašnjavajući frendu gdje su najbolji kupleraji u gradu nego da gleda pred sebe. Pa mu neće na pamet pasti da se prestrojava deset metara ispred semafora. Preko pune crte, na zeleno svjetlo. I onda se čudi što mu trubim. Kao da smo na igralištu. Kakav penal, nisam ga ni taknuo, sam je pao, duše mi! A promašio sam ga za milimetar, jedva sam ga izbjegao. Da mi nije žao vlastita auta, tako bih ga razvalio da bi se pola sata okretao na asfaltu. Poput ringišpila. A onda bih ga izvukao iz te limenke da mu otkinem glavu.

Bijesan sam? O da, jesam. Kako ne bih bio, mogao sam poginuti zbog idiota. Ne jednom nego svaki dan. Zbog onih koji mi se zalijepe na rep pa piče pet milimetara iza moga branika. Što da zakočim, tupane, gdje bismo obojica završili? Ha? Imaš li ti mozga, imalo? Zbog onih koji se prebacuju iz traka u trak a da ne pogledaju u retrovizor. Pa čak i ne mahnu u znak isprike zbog škripanja i cviljenja sirotih mojih guma. Zbog onih koji od silnih decibela što im trešte iz tatine kante ne primjećuju ništa drugo. Na koncertu su, ne bi uočili ni NLO da im se spusti na krov. Zbog onih koji ne dopuštaju ostalim sudionicima da se uključe u promet. A ne, nećeš, zašto bi ti uletio ispred mene, ne dam! (Tu dakako ne računam pametnjakoviće koji se voze žutim, zabranjenim dijelom jer im se ne da čekati pa zadržavaju gradske autobuse. Takve ni ja ne puštam, iz principa.) A pogotovo zbog onih koji nisu svjesni da na svakom vozilu već desetljećima postoji izum koji se zove žmigavac. Ili pokazivač smjera. Koji služi baš za to što mu ime kaže – da nagovijesti drugima kamo ćeš. A ne da ti bude ukras.

Da je meni ministarska fotelja, sve bih to zauvijek maknuo s ulica. Ne samo da bih im oduzeo vozačku i naplatio milijunsku kaznu nego bi doživotno morali hodati kamo god pošli. Nema druge. Zagreb je prometni Teksas, odavno. I pitanje je samo koliko ljudi treba najebati da se to promijeni.

Opet sam u kvartu naletio na Romea. Nije se presvukao, i dalje je bio u uniformi vojnoga policajca. Običaj mu je, kao i meni, poslije posla prosjediti rundu-dvije na terasi naše male birtije. Ja naručujem isključivo Karlovačko, a on uglavnom pije kavu ili čaj, rijetki su petci da zatraži pivo ili štogod žešće. I sviđao mi se zbog toga iako iz dna duše prezirem kokakoličare. Možda zbog samodiscipline koju posjeduje i koju moja malenkost nipošto ne želi steći. Moja je teorija da svaki čovjek mora imati svoj otrov. Ako nije tako, postane manijak ili političar. A to i nije neko postignuće, zar ne?

Ali druga je stvar kad padne mrak. Kao da se dolaskom večeri čudni demoni probude u njemu. Tada prijeđe na votku, uglavnom čistu. Uzme od konobarice nekoliko medvjeda, za džuboks, i počne nizati jednu za drugom, kao da pije na normu. Češće sam nego u društvu, muškom ili ženskom, svejedno. A nije da tako mora biti, ima dečko i spiku i lovu, koliko se god izgledom razlikovao od slavnoga veronskog imenjaka. Lako bi mogao zbariti neku lokalnu curicu, bez pol frke. No Romeo je oženjen. Supruga mu je invalid u kolicima. Nepokretna je otkako se pokušala ubiti. Iz njegova službenog pištolja. Kako mi je ispričao jednom kad smo u gluho doba noći dobrano nacvrcani sjedili pokraj obližnjega kioska, imala je spontani pobačaj. Nekoliko dana poslije toga, duševno rastrojena, ispalila si je metak u grudi dok je on bio na poslu. Zatekao ju je na podu, u lokvi krvi. A samo ga je providnost kući poslala ranije nego obično. Ili ironija sudbine.

Rekao mi je tada nešto što sam zauvijek zapamtio. Kazao je: “Čuj, stari, ja tu ženu volim, kakva god bila. Znaš ono, u dobru i zlu, tako sam rekao u crkvi. I nimalo joj ne zamjeram, poznam je, ona je vedra i vesela, pravi je borac. Samo što onda nije bila pri sebi, bila je luda od tuge i hormona. I nije mogla misliti…”

Nisam znao što bih mu na to odgovorio. Nešto me steglo u grlu i nisam mogao ispustiti ni glasa. Prave riječi ne mogu pronaći ni danas. Ali kad god ga vidim da sjedi na terasi, skrenem s puta i naručim cugu. Da čovjek ne pije sam.