Refleks gutanja prilično je teško svladati. Morate ga iznova učiti jer vam presijeku brojne živce pa ništa više ne funkcionira kako bi trebalo. Vidio sam ljude kako se dave od pet kapi slane vode. Oči su im ispadale od sumanutoga kašlja. Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da su im pravi obrok donijeli. Ali takva je procedura i svi smo to prošli. Daju vam bocu fiziološke otopine koju morate popiti prije nego što izvade nazogastičnu sondu, plastičnu cijev na koju se špricom hranite. Ako je uklone, a vi ne možete jesti, vratit će je naživo, neće vas uspavati. A to, vele, nije ugodno iskustvo. Nisam se toga plašio, rupu na vratu od traheotomije zašili su mi bez anestezije jer nisam htio čekati da sama zaraste, žurilo mi se kući, no brinule su me infekcije nakon eventualnoga povraćanja. Svaku sam mogućnost komplikacije želio svesti na minimum. Usta su mi i dalje bila natečena, nikako u njih nisam uspijevao ugurati četkicu za zube iako sam nastojao održavati higijenu pa su mi dali Octenidol, vodicu za ispiranje. I ta me tekućina spasila. Uzalud sam pokušavao “zapamtiti” putanju sline niz jezik, sve mi je izgledalo normalno. Gutanje ko gutanje, ne’š ti problema, mislio sam. Zato sam odlučio srknuti malo Octenidola. Nije za to predviđen, poslije grgljanja trebalo bi ga ispljunuti, ali sadržavao je metvicu, koja žari i, kad popijete potom vode, hladi. On mi je otkrio kako da nagnem glavu i okrenem jezik te koji mi je dio ždrijela “aktivan”. Naoružan tim znanjem, mogao sam se uhvatiti u koštac s trećinom žlice juhe. Za početak. Sestra nije dijelila moj optimizam – stavila je tanjur preda me i odmah se odmaknula tri metra ustranu. No dobro je prošlo. Mic po mic, i pojeo sam sve iako je cijelu vječnost trajalo.
Bilo je to prije manje od dva mjeseca. Danas jedem kruh – i zapinje, žilav mi je. Moram ga dobro namočiti da sklizne niz grlo. Daleko sam još od ćevapa. U lepinji, s lukom. Ali neka, doći će i to. Suvišno je reći – jedva čekam.
Tag: liječenje
12.
Gospodin Stošić, kojem ne znam ime, kazao mi je jedino da dolazi iz Istre, moj je idol. Nepušač je, ali voli piti. “Vino je moj grijeh”, govorio je, “vino će me ubiti.” Vjerojatno hoće, sumnjam da će promijeniti navike, no bit će to nakon velike, titanske borbe. Jer takav je, fajter od glave do pete. Mnogo psuje, izražava se iskreno i otvoreno, bez uljepšavanja, i ništa mu nije problem – ni brojne operacije, ni zračenja, ni kemoterapije. “Jebat ću im mater”, samo bi rekao na svaku lošu vijest, kojih je bogme bilo više nego što prosječan čovjek može podnijeti. Ostalo je nejasno na koga točno misli, pretpostavljao sam da su stanice raka i metastaze posrijedi, ali tko zna. I koga briga, uostalom – ako mu je ta poštapalica pomagala, mogao ju je izvikivati s crkvenoga tornja, što se mene tiče.
Nikad se nikomu nije žalio. Ponavljali su to i liječnici i sestre – znači, istina je. Kad smo se upoznali, izvalio je: “Jutros mi se kurac digao. Po tome znam da mi je bolje. Platit će žena kad se vratim kući.” Nasmijao me. Nasmijavao je sve, i mene, i druge pacijente, i osoblje. Legenda Otorinolaringologije KZT-a. Zahvat koji sam pretrpio – vađenje tumora i presađivanje tkiva – na njemu je obavljen nekoliko puta. Došlo bi do odbacivanja presatka pa je na operacijskome stolu bio svako malo. Ilustrirat ću vam to da bi vam bilo jasno kakva muda ima taj tip. Riječ je o najgorih tjedan dana u vašem životu, što god da ste prije proživjeli. Prvo, boli vas jezik. Od dvanaest parova moždanih živaca, tri u njemu završavaju. Pokreće ga osam mišića. To je nevjerojatno fin, kompleksan i osjetljiv alat. Bez njega ne možete ni govoriti ni jesti. Svaka intervencija na tom organu podrazumijeva patnju na kvadrat. Drugo, u jednjaku i dušniku imate cijevi na koje dišete i hranite se. Užasno vam nadražuju grlo pa teško uzimate zrak i gutate. Brojite sekunde između bilo kojeg od ta dva intervala samo da ih produljite. A morate disati i morate gutati zato što vam se u ranama nakuplja sluz, sukrvica koja vas guši i koju stalno iskašljavate. Zajebete se pritom masu puta, automatski ruku stavljate na usta, a sve vam zbog kanile u vratu završi na podlaktici i laktu, no to je smješniji dio cijele priče. Ostatak je ozbiljan. Treće, ubijaju vas leđa jer ležite nepokretno, ne mičući se. Ni za trenutak ne možete smanjiti pritisak na njih. Trebalo bi mučenje s tim izmisliti, bilo bi iznimno efikasno. I četvrto, frustracije zbog prethodnih stvari pokušavate riješiti milimetarskim premještanjima, dizanjem glave i gornjeg dijela tijela, pomicanjem na krevetu i jastuku – od čega vam na petama nastaju žuljevi i ozljede. Mislio sam da je nemoguće prokrvariti od plahte. Ali moguće je, itekako. Da skratim litaniju – ne znam što bi me moglo natjerati da opet kroz to prođem, duše mi. A Stošić je prolazio. Jedno zapešće, drugo zapešće, lijevi dio leđa, desni dio leđa – nemam pojma odakle mu sve nisu uzimali dijelove za rekonstrukciju. “Vozi, jebat ću im mater”, propentao bi nekako Milenoviću i društvu kada bi ga došli pitati za dopuštenje. Oni nisu odustajali, ali nije odustao ni on.
Ja sam iz bolnice utekao nakon tri tjedna. Prerano, no više nisam mogao izdržati, trebala mi je promjena. On je u tom času tamo bio tri mjeseca. I još je ondje, dakle skoro pola godine. “Jebo si im mater”, namignuo mi je kad smo se nekidan sreli. “Faca si ti, ne vidi se to odmah, ali nitko tako brzo nije izašao iz klinike”, pohvalio me. “Jebiga, nisam više znao što bih, bila me sramota. Sestre me skidaju i peru, a meni mali svaki put ko čik”, odgovorih u njegovu stilu. Nacerio se, potapšao me po ramenu i produžio niz hodnik. Na odlasku s pregleda, pozdravio me izdaleka. Oponašajući kukovima snošajne pokrete umjesto mašući. Jest, gospodine Stošiću, jebat ćemo im mater. Obećavam.
11.
– Ljudi poput vas obično ne dolaze k nama, kako to da ste se baš nas sjetili? – pitala me logopetkinja jutros u SUVAG-u.
– Hah, vi ste meni prva asocijacija na probleme s izgovorom glasova, uopće se nisam htio zamarati zivkanjem bolnica i domova zdravlja – odgovorih joj. Ali bila je u pravu: devedeset posto njihovih pacijenata čine djeca oštećena sluha i, posljedično, smanjene sposobnosti govora te klinci s teškoćama u razvoju govora i govornim poremećajima različita uzroka. Nema ondje operiranih od karcinoma. Nema ni odraslih, kad smo već kod toga. Stršili smo zato supruga i ja među posjetiteljima Poliklinike. No pregledala me, pozorno i temeljito. Zanimao ju je i zahvat, takvo što dosad nije vidjela, pa sam joj objasnio cijelu proceduru presađivanja tkiva i rekonstrukcije jezika nahvalivši usput ekipu iz Klinike za tumore. Nadam se da zbog toga nisu previše štucali.
Uglavnom, dobio sam vježbe i upute za osnaživanje mišića, a posebno me obradovala napomena da moram više lizati. Dobro, žena je mislila na štapiće i kockice leda, to bi mi trebalo razviti sinapse. Ja nisam. Rekoh na početku, nekonvencionalno razmišljam. Moja će rehabilitacija biti gušt, a ne tlaka.
10.
Ovako: Harvard, Oxford, Cambridge, Johns Hopkins, Stanford, Institut Karolinska… – to su vam mjesta na čijim stranicama trebate tražiti odgovore na pitanja o zdravlju, prehrani, lijekovima i sličnim stvarima. Na našim ih portalima sigurno nećete naći. A izgledi da će osvanuti na opskurnim sajtovima koji u imenu sadržavaju riječi ili sintagme kao što su svjetski poredak, tajna, svijest, istina… mjere se homeopatskim veličinama. Malim i beznačajnim, dakle. No ako se i pojave, treba ih provjeriti na najmanje tri izvora, različita i vjerodostojna. To su osnove znanstvenog i kritičkog razmišljanja.
Ne šaljite mi stoga linkove s neistraženim informacijama, koliko god zabrinuti bili. Cijenim trud i namjeru, ali tip sam koji nakon Jutarnjeg ili Večernjeg čita BBC i Reuters, čak i kad je posrijedi članak o poskupljenju rajčica u Zagrebu. Znam kako funkcioniraju mediji, jednostavno. I sumnjičav sam po prirodi. Mrzim senzacionalističke tekstove i naslove, a novinare i urednike koji svjesno lažu bolesnicima i patnicima da bi dobili nekoliko stotina klikova više žive bih skuhao u ulju. Toliko.
9.
“Volim što ste pametni i što razmišljate”, rekao mi je danas doktor Milenović. “Da sam na vašemu mjestu, ni ja ne bih išao na zračenje!”
Pao mi je kamen sa srca. Radioterapija ostavlja strašne i trajne posljedice, pogotovo kad su usta posrijedi: prestanak lučenja sline, što rezultira ne samo suhoćom nego i karijesom; propadanje žila i tkiva zbog kojega su poslije nemogući ikakvi stomatološki zahvati; stalne infekcije; odumiranje mišića koji zatvaraju vilicu… Lomio sam se danima, naoružan tablicama i protokolima, što da odlučim. Na kraju to je umjesto mene učinio šef Odjela za kirurgiju glave i vrata Klinike za tumore, specijalist maksilofacijalne te plastične i rekonstrukcijske kirurgije – ukratko, čovjek koji zna sve. Potvrdio je moju tezu da konzilij koji propisuje nastavak liječenja gleda svjetske standarde, a ne pacijenta kao pojedinca – i nimalo se nije uvrijedio što sam mišljenje njihova trusta mozgova izvrgnuo pomnom sjeckanju, upravo suprotno. To mogu samo ljudi posve sigurni u sebe i svoju vještinu.
Kako god, između dva zla nisam morao birati manje. Što je dobro – kockar sam, sklon riziku i kad treba i kad ne treba, no ovdje je o životu riječ. Ako griješim, kazna će biti grozna. Jesam li dovoljno racionalan i logičan? Vode li me emocije, ponajprije strah, a ne razum? Koliko sam sve to proučio, onako objektivno? Bojao sam se da ću doživjeti živčani slom, toliko je bilo tih pitanja – i sva su bila okrutna, rezala su do kosti. Secirajući dijagnozu ujedno sam secirao sebe.
No s tim je sada gotovo, Rubikon je iza mene. Držite mi fige.
7.
Ožiljci su dokaz borbe, snage i sposobnosti da se pobijedi zlo. Ne pada mi na pamet da ih diram, što će mi plastičari – ta nisam holivudska starleta!
6.
Nakon šezdesetak skinutih i dvaput-triput pročitanih rasprava, doktorskih disertacija, pa i diplomskih radova o karcinomima glave i vrata počinjem shvaćati zašto su medicinari općenito teški pacijenti. Zato što previše znaju. Svjesni su svih opasnosti, poznate su im sve varijable.
S medicinom nemam ništa, “civil” sam. Štošta ne znam ili ne razumijem. Ali um mi je nervozan, sklon seciranju i vječno gladan informacija. Oduvijek je tako, nikad ga nisam uspijevao isključiti ili usporiti, čak ni kad je radio na moju štetu. Čitanje me smiruje. Problem nastaje kad odem korak dalje i počnem računati. Onda si zabijem autogol jer poslije ne mogu spavati. Ne zato što mi je statistika loša, dapače – izgledi za preživljavanje prilično su dobri. Nego stoga što nije precizna, izračun sam napravio na osnovi nepotpunih podataka. Da moji doktori nisu na godišnjem, izružio bih ih na pasja kola zato što u dijagnozu nisu upisali sve relevantne faktore. Pa u glavi imam deset rezultata umjesto samo jednog, savršeno točnog.
Pomalo sam poput Monka. Ne zbog fobija, nemam ih toliko, nego zbog manijakalnog perfekcionizma u pozadini. Nakon buđenja iz narkoze prvo mi je pitanje bilo – napisano na komadu papira, jer nisam mogao govoriti – jesu li mi prerezali facijalni živac. Umjesto da odmah kažu “da” ili “ne”, svi su se čudom čudili kako znam za to. Pa čitam, tikvani. I čim se vratite, očitat ću vam bukvicu. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog površnosti i podcjenjivanja bolesnika.
5.
Iako ih već dugo kupujem, pravu vrijednost krekera Tuc – da, to su oni s jarcem Bronsonom u reklami – otkrio sam tek nedavno, nakon operacije. Imaju dosta maslaca pa se tope u ustima, što je čovjeku s polupokretnim jezikom koji ne može žvakati kruh bitno. Okusa je zilijun – sir, paprika, vrhnje i luk, slanina čak… – pa mogu ići u bistre i krem-juhe, variva, mliječne proizvode; znao sam ih udrobiti i u Čokolino, čisto da vidim je li ta mješavina imalo nalik na onu iz djetinjstva, kada sam zajedno jeo čokoladu i štapiće, slatko i slano. Nije, ali u nevolji može proći.
Uglavnom, Tuc mi je iznenađenje, bio proizveden u Mađarskoj ili Srbiji, gdje se zove Tak. Probao sam i druge, no nijedan kreker, pa ni naš Vic, nije mu do koljena. Svaka čast onome tko ga je smislio, vječni sam mu dužnik.
4.
Fale mi cigarete. I nezdrava hrana. Tu i tamo, popio bih pivo s društvom, ali taj mi dio ne nedostaje. Nimalo. No pljuga uz kavu ili poslije jela – eh, bez toga jako teško ide. Nije čak stvar u količini, pristao bih na šest dnevno umjesto uobičajenih šezdeset šest, caka je u ritualu i opuštanju. Katkad i nagrađivanju. A ne smijem ni tih šest.
Da su posrijedi džointovi, apsurdno – prošlo bi. “Zapalite, ali nemojte pretjerivati”, tako su mi neslužbeno rekli kad sam pitao za travu. Jasno da mi neće službeno preporučiti pušenje ilegalne supstancije, čak ni protiv bolova ili za apetit i bolji san. Marihuana, međutim, miješa se s duhanom, ne puši se čista. A duhan je, uz alkohol, ono što svaku ranu u ustima ili na jeziku pretvara u rak. Iznenadili biste se da znate koliko je takvih slučajeva – ja sam ih u tri tjedna vidio desetak. Ljudi se ugrizu, ogrebu na krhotinu zuba, ozlijedi ih loša proteza ili zubar… I eto ti belaja, zaradiš karcinom koji strahovito brzo raste, lako se širi i predstavlja prilično bolnu zajebanciju kada ga odluče izvaditi. Zato ni ta ideja ne bi funkcionirala, samo bih jednu tvar o kojoj sam ovisan zamijenio drugom.
Morat ću to na suho, nema mi druge. Valja se samo usredotočiti. U cijelom svemiru, uvijek govorim, nema jače sile od fokusiranoga ljudskog uma. Moj je sada zbrkan, ali proći će ga. U najgorem slučaju, dat ću mu Pornhub. Bez filtera. To bi ga moglo smiriti. 😀
3.
Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti ljudi zbog kojih plačem kada oni plaču i smijem se kad se oni smiju. Buraz, starci, moja draga Ivkica – svi su iz mene izvlačili srž, svaki put kad bismo se vidjeli. Ona je dolazila stalno, dan za danom. I uvijek bih je željno iščekivao. Premda bih govorio da se ne treba mučiti, u dobrim sam rukama. Nije me slušala, samo bi se pojavila na vratima sobe broj šest.
Ne znam je li me ikad pogledala a da se nije nasmiješila. Lijep sam joj bio – a izgledao sam kao lik iz Jame. Spasila me na nebrojeno mnogo načina. Tek sam se peti dan, nakon šok-sobe i prebacivanja na odjel, odvažio uzeti prijatelje pod ruku – drenove, kateter, stalak s infuzijom – i odgegati se do zahoda, gdje je postojalo ogledalo. Dotad, nije me zanimalo kako izgledam – ne s kanilom u dušniku i sondom kroz jednjak što mi viri iz nosa.
I nije bilo loše, za prvi put. Borgovi su mi se oduvijek sviđali, osobito Sedma od Devet. Ali zakasnila je, sirota – već imam Deset od Deset.